Apatija (grčki: apatheia, neosjetljivost) psihičko je stanje bezvoljnosti, potištenosti, ravnodušnosti, gubitka čuvstvenosti i afekta. To je bolesno stanje kod kojega vanjski događaji ne pobuđuju nikakvo subjektivno doživljavanje, javlja se kod duševne zaostalosti, melanholije, depresije, šizofrenije. Apatija je stanje ravnodušnosti, ili potiskivanje emocija kao što su zabrinutost, uzbuđenje, motivacija ili strast. Apatičan pojedinac ima odsustvo interesa ili zabrinutosti za emocionalni, društveni, duhovni, filozofski, virtuelni ili fizički život i svijet. Apatija se također može definisati kao nedostatak orijentacije ka cilju.[1] Apatija spada u manje ekstreman spektar smanjene motivacije, sa abulijom u sredini i akinetičkim mutizmom koji su ekstremniji i od apatije i od abulije.[2]
Apatičnim možda nedostaje osjećaj svrhe, vrijednosti ili smisla u svom životu. Osobe s teškom apatijom obično imaju niži kvalitet života i imaju veći rizik od smrtnosti i rane institucionalizacije.[1] Oni također mogu pokazati neosjetljivost ili tromost. U pozitivnoj psihologiji, apatija se opisuje kao rezultat osjećaja pojedinaca da ne posjeduju nivo vještina koji je potreban za suočavanje s izazovom (tj. "protok"). To također može biti rezultat toga što uopće ne percipiraju izazov (npr. izazov im je irelevantan, ili obrnuto, naučili su se bespomoćnosti). Apatija se obično osjeća samo kratkoročno, ali ponekad postaje dugotrajno ili čak doživotno stanje, što često dovodi do dubljih društvenih i psiholoških problema.
Apatiju treba razlikovati od smanjenog ispoljavanja afekta, što se odnosi na smanjeno emocionalno izražavanje, ali ne nužno i na smanjenje emocija.
Danas je poznato da se patološka apatija, koju karakteriziraju ekstremni oblici apatije, javlja u mnogim različitim poremećajima mozga,[3] uključujući neurodegenerativna stanja koja su često povezana s demencijom, kao što je Alzheimerova bolest,[4] Parkinsonova bolest,[5] i psihijatrijske poremećaje kao što su npr. šizofrenija.[6] Iako mnogi pacijenti sa patološkom apatijom imaju i depresiju, nekoliko studija je pokazalo da su ta dva sindroma razdvojena: apatija se može javiti nezavisno od depresije i obrnuto.[3]