Cisterna je spremište za vodu u utvrđenim gradovima. Uz naziv cisterna uobičajen naziv za spremište u kojem se čuvala voda u utvrđenim gradovima u srednjem vijeku bio je zdenac. Oba naziva kasnije i danas imaju drugačija značenja.
Srednjovjekovne utvrde pravljene su većinom na prirodnim uzvišenjima, vrletnim uzvisinama koje je sa manjim fortifikacijskim doradama lako bilo utvrditi i braniti. Takve tvrđave mogle su izdržati dugotrajne opsade i napade ukoliko su branitelji imali dovoljno oružja da uzvrate napadačima, ali i hrane za preživljavanje usljed prekida komunikacija pri opsadi. Praksa je pokazivala da se voda mora čuvati, pa je građenje kamenih skladišta i spremišta za vodu postala neminovnost.[1][2] Sve tvrđave u Bosni su imale takve cisterne. Veće tvrđave imale su po nekoliko takvih cisterni.[3] Radi se o posebno izgrađenim kamenim spremištima koja su građena da ne mogu propuštati vodu. Zbog te specifičnosti često se u gradnji cisterni, zdenaca, u srednjovjekovnoj Bosni pojavljuju iskusni i poznati dubrovački kamenari i klesari (lapicide, petrarii) sa kojima je bosanska vlastela sklapala ugovore o njihovoj gradnji. Ugovori nisu predviđali da sav novac bude odmah isplaćen graditeljima, nego bi se dio novca unaprijed isplaćivao, a ostatak nekoliko mjeseci poslije izvršene gradnje, kako bi se znalo da li je posao dobro obavljen, tj. da li cisterna propušta vodu ili je ispravno izgrađena.