Galvanotehnika je skup elektrokemijskih postupaka za nanošenje metalnog sloja na površinu nekog predmeta, najčešće uz istodobno elektrolitsko otapanje metala na anodi i njegovo taloženje na katodi. Razlikuju se dva osnovna galvanotehnička postupka: elektroplatiranje i elektrooblikovanje (elektroformiranje). Elektroplatiranje ili galvanostegija je nanošenje tankog sloja nekog metala na površinu predmeta izrađenog od drugog metala radi zaštite, uljepšavanja ili postizanja određenih površinskih svojstava. Elektrooblikovanje, elektroformiranje ili galvanoplastika nanošenje je metala na električki vodljiv model radi proizvodnje složenih konstrukcijskih dijelova, kalupa, matrica i slično.[1] Anoda, najčešće građena od iste kovine, također je uronjena u kupku i spojena na pozitivan pol izvora. Zatvaranjem kruga istosmjerne struje zbivaju se elektrolitičke reakcije: na anodi kovina otpušta elektrone (anodno otapanje) i u obliku pozitivnih iona (kationa) prelazi u otopinu te putuje do katode, gdje prima elektrone i na njoj se izlučuje (katodno taloženje). Ako se postupak provodi s netopljivom anodom, istaloženi se kationi nadoknađuju dodavanjem elektrolita. Elektropoliranje je također poznato kao elektrokemijsko poliranje ili elektrolitsko poliranje (pogotovo u metalografijskom polju). To je elektrokemijski proces koji uklanja materijal od metalnog izratka.
Za rezultat galvaniziranja u elektroplatiranju i elektrooblikovanju bitan proces je katodno taloženje. Da bi se ono moglo neprestano odvijati, među ostalim, mora se održavati i koncentracija elektrolita u kupki. Najčešće se to postiže istovremenim otapanjem anode građene od metala kojim se galvanizira (anodnim otapanjem). No, kad se iz nekog razloga upotrebljavaju anode koje se ne otapaju, otopini se povremeno ili još bolje stalno dodaje elektrolit. Te dvije metode održavanja koncentracije elektrolita u kupki u galvanotehnici penekad se i nadopunjuju.