Glagoljica

Ova članak sadrži Glagoljicu. Bez odgovarajuće pomoći u iscrtavanju znakova, možete vidjeti znakove pitanja (?), kvadratiće, ili druge simbole umjesto {{{znakova}}}.

Historija alfabeta

srednje bronzano doba 19–15. vijek p. n. e.

Kanaansko-feničko 14. vijek p. n. e.
- paleohebrejsko 10. vijek p. n. e.
- aramejsko 9. vijek p. n. e.
  - Brahmi i indijska 6. vijek p. n. e.
    - tibetansko 7. vijek
    - kmersko/javansko 9. vijek
  - hebrejsko 3. vijek p. n. e.
  - sirsko 2. vijek p. n. e.
    - nabatejsko 2. vijek p. n. e.
      - arapsko 4. vijek
  - avestijsko 4–6. vijek
- grčko 9. vijek p. n. e.
  - etrušćansko 8. vijek p. n. e.
    - latinično 7. vijek p. n. e.
    - rune 2. vijek
    - ogamsko 4. vijek
  - gotičko 4. vijek
  - armensko 405. godina
  - glagoljičko 862. godina
  - ćirilično 10. vijek
- samaritansko 6. vijek p. n. e.
- iberska 6. vijek p. n. e.
južnoarapsko 9. vijek p. n. e.
- etiopsko 5–6. vijek p. n. e.

meroitičko 3. vijek p. n. e.

Geneologija

Glagoljica (Ⰳⰾⰰⰳⱁⰾⰹⱌⰰ) je najstariji oblik staroslavenskog pisma koji je nastao sredinom 9. vijeka. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metodije, bizantski redovnici iz Soluna koji su ga izmislili, kako bi olakšali širenje Kršćanstva^[1]^[2]^[3]^[4]^[5]. Ćiril (pravim imenom Konstantin) je na osnovu jezika makedonskih Slavena iz okoline Soluna sastavio prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Vjeruje se da su originalna slova bila prilagođena slavenskim dijalektima u geografskoj Makedoniji posebno u Solunu.^[2]^[6] Riječi tog jezika nisu se mogle lako napisati korištenjem grčkog ili latinskog pisma.

Već početkom 16. vijeka sve je više potiskuje latinica, međutim u nekim hrvatskim krajevima je pod zaštitom Vatikana preživjela sve do 19. stoljeća.

Napomena: za prikaz glagoljice teksta morate imati instalirane odgovarajuće fontove: vidi vanjske linkove. Ako već imate instalirane odgovarajuće fontove, vidjet ćete tekst kao u malom okviru.

^ Alan Timberlake, A Reference Grammar of Russian, Cambridge University Press, 2004, str. 14 Arhivirano 14. 4. 2021. na Wayback Machine
^ ^a ^b Florin Curta & Paul Stephenson, Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250 Arhivirano 19. 10. 2017. na Wayback Machine, Cambridge University Press, 2006, str. 125
^ Simon Franklin, Writing, Society and Culture in Early Rus, c. 950–1300, Cambridge University Press, 2002, str. 93: "East Christian Slays used two alphabets, Glagolitic and Cyrillic. Just to confuse matters, the script devised by Cyril was probably Glagolitic, while Cyrillic—which came to predominate, emerged somewhat later."
^ Henri-Jean Martin, The History and Power of Writing, University of Chicago Press, 1995, str. 40
^ Jean W. Sedlar,East Central Europe in the Middle Ages, 1000–1500, University of Washington Press, 1994, str. 144
^ Paul Cubberley (1996) "The Slavic Alphabets" Arhivirano 29. 10. 2012. na Wayback Machine. In Daniels, Peter T.; Bright, William, ured. (1996). The World's Writing Systems. Oxford University Press, Inc. str. 347. ISBN 978-0195079937.

[1] Alan Timberlake, A Reference Grammar of Russian, Cambridge University Press, 2004, str. 14 Arhivirano 14. 4. 2021. na Wayback Machine

[Florin-2] Florin Curta & Paul Stephenson, Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250 Arhivirano 19. 10. 2017. na Wayback Machine, Cambridge University Press, 2006, str. 125

[3] Simon Franklin, Writing, Society and Culture in Early Rus, c. 950–1300, Cambridge University Press, 2002, str. 93: "East Christian Slays used two alphabets, Glagolitic and Cyrillic. Just to confuse matters, the script devised by Cyril was probably Glagolitic, while Cyrillic—which came to predominate, emerged somewhat later."

[4] Henri-Jean Martin, The History and Power of Writing, University of Chicago Press, 1995, str. 40

[5] Jean W. Sedlar,East Central Europe in the Middle Ages, 1000–1500, University of Washington Press, 1994, str. 144

[Cubberley-6] Paul Cubberley (1996) "The Slavic Alphabets" Arhivirano 29. 10. 2012. na Wayback Machine. In Daniels, Peter T.; Bright, William, ured. (1996). The World's Writing Systems. Oxford University Press, Inc. str. 347. ISBN 978-0195079937.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]