Iluzija (lat. illusio = obmana, varka, od illudere = igrati se, ismijavati). Iako se u doslovnom smislu ovaj termin odnosi obmanu, privid, pričinjavanje, utvare, varke, neutemeljenu nadu ili tlapnju, umišljanje, zabludu, a zatim i maštarije, snove; fikcije, nedostižne ideale i netačno tumačenje, neobjektivno prosuđivanje stvarnosti, u praktičnoj psihologiji i psihijatriji ima svoja konkretnija značenja.[1]
U psihologiji, prvenstveno se uzima kao opažajna varka ili percepcijska iluzija. To je percepcija čija sadržina manje ili više nije u skladu sa stvarnom podražajnom situacijom, što se može dokazati neovisnim opažanjem. Iluzije su inače raširena normalna i srazmjerno konzistentna pojava u opažanjima. Ponekad se potpuni sadržaj doživljaja ne može predvidjeti analizom objektivnog podražajnog stanja i porijekla stimulacije. Iluzije su posljedice funkcije čulnih organa i procesa u mozgu, pa se zbog toga njihovo poznavanje koristi u razumijevanju percepcije općenito.[2][3][4]
Iluzija je, dakle izmještanje smisla percepcije, uzrokovano načinom na koji mozak normalno prima, organizira i interpretira informacije. Iluzije mogu uključiti sva čula, ali su najpoznatije i najčešće vizuelne, jer informacije čula vida često prevladavaju nad onima iz ostalih specijalnih receptora. Procjenjuje se da čak oko 85% ukupnih informacija o okolnom svijetu i vlastitim stanjima dolazi iz čula vida.
Razlikuje se od obične obmane, što je karakteristika šizofrenije i drugih psihopatoloških stanja, jer halucinacija je stanje kada se ono što nije empirijski prisutno u stvarnosti u datom trenutku živo vizualizira. Halucinacija se, u stvari, definira kao "percepcija bez objekta".[5]