Korzo

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Korzo (ital. corso) predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.

Poznata su korza širom Bosne i Dalmacije, čime se naša mjesta ne izdvajaju od drugih, sličnih malih i velikih urbanih sredina širom Mediterana. Mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini zadržala su i nakon vremena posljednjeg urbicida tokom 1990-ih šarm svojih starih šetališta i promenadi u centru grada (Travnik, Bihać), no najveći ih je dio izgubio svoj prepoznatljivi izgled i atmosferu (Sarajevo, Mostar), dijelom i kroz nestanak prijeratne gradske populacije, koja je i činila većinu šetača na korzu (Livno, Banja Luka).

Korzo je bilo i još uvijek jeste mjesto za "vidjeti i biti viđen", mjesto susreta i razmjene važnih i nevažnih informacija i vijesti. Šetalo se uglavnom u ranim večernjim satima (od sedam do kratko prije pola deset), uglavnom po krug, dva ili tri, po određenoj ruti. Sezona šetanja otvarala se, ovisno o vremenu, sredinom aprila i trajala je uglavnom do sredine oktobra i prvih jesenjih kiša. Šetnja po gradskom korzu obuhavatala je (primjerice u Livnu ili Travniku) odlazak na ćevape ili bilo koju drugu fast-food vrstu bosanske nacionalne kuhinje, a uključivala je i posjet slastičarnici, u kojoj su se jele tulumbe, šampite, krofne, torte ili druge slastice tradicionalnog bosanskog slastičarstva, uz nezaobilaznu limunadu, coca-colu, bozu ili bilo koje drugo piće na bazi agruma ili južnog voća. Šetači su u laganom tempu, uglavnom vedro raspoloženi, neobavezno pričali o događajima dana ili aktualnim temama. Uglavnom su šetali, većinom pomalo i „uparađeni“ za tu priliku predstavnici gradske kreme, muškarci (predstavnici gradske intelektualne elite ili običan svijet), pričajući o politici i nogometu, i žene sa ili bez djece, razgovarajući o predstojećim obavezama ili o lakšim temama, ne izostavljajući ni gradske priče „iz povjerljive ruke“. O korzu kod nas je u svojim djelima pisao i Momo Kapor, doduše iz perspektive kasnih 1970-ih godina. Za korzo se danas može reći da je kao institucija izumrla, baš kao što su izumrli i ostali simboli prijeratne urbane kulture kod nas.