Lažni Neron ili Pseudo-Neron je naziv za nekoliko osoba koje su se na prostoru Rimskog Carstva između ljeta 69. i 89. godine izdavale za cara Nerona, svrgnutog i prisiljenog na samoubistvo godine 68. Historijski izvori u konkretnim slučajevima spominju tri osobe:
Brojnost lažnih Nerona, kao i glasine, odnosno proročanstva koja su se tumačila kao najava Neronovog povratka na vlast su doprinijele da se među Rimljanima, pogotovo nižim slojevima, proširi uvjerenje kako Neron nije mrtav i da će se jednog dana vratiti na carsko prijestolje; to je uvjerenje, sudeći po sv. Augustinu, bilo rašireno čak i u 4. vijeku. Moderni historičari vjeruju da je poslužilo i kao inspiracija za Knjiga otkrovenja|Knjigu otkrovenja, odnosno kršćanski koncept Antikrista.
Motiv lažnog Nerona je poslužio njemačkog književniku Lionu Feuchtwangeru da 1935. napiše roman Lažni Neron (Der falsche Nero) koji se smatra jednom od prvih književnih djela inspiriranih dolaskom na vlast Adolfa Hitlera.