Sfumato

Sfumato je način slikanja koji je dobio ime po italijanskoj riječi fumo, što znači "dim". Jedna je od četiri kanonske slikarske tehnike u renesansi.^[1]

Kao što i samo ime govori, vještim izbjegavanjem oštrih obrisa i graničnih linija postiže se efekt prozirnog vela koji prekriva, tj. zamagljuje čitavu kompoziciju. Leonardo da Vinci bio je prvi umjetnik koji je afirmirao tu tehniku, a posebno je vidljiva na njegovom remek-djelu Bogorodica na stijenama (Nacionalna galerija u Londonu). Magličasti veo nježno prekriva glavne likove u prednjem planu, a potok iznad kojeg lebdi para blago prodire iza maglovitih stijena i protječe pokraj pećine u kojoj su smješteni likovi. Da Vinci je o sfumatu rekao da "nema linija ni granica, nalik na dim ili kao da je iza ravni fokusa".^[2]

Osim Da Vincija, među istaknute slikare koji su koristili sfumato spadaju Correggio, Rafael i Giorgione. Među Da Vincijevim učenicima i sljedbenicima (zvanim leonardeski) koji su se okušali u sfumatu bili su Bernardino Luini i Funisi.^[3] Prema teoriji historičarke umjetnosti Marcie B. Hall,^[4] koja je stekla značajno prihvaćanje među historičarima umjetnosti,^[5] sfumato je jedan od četiri načina slikanja boja dostupnih italijanskim slikarima visoke renesanse, zajedno sa cangianteom, chiaroscurom i unioneom.^[6]

1. ^ Hall, Marcia (1994). Color and Meaning: Practice and Theory in Renaissance Painting. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-45733-0.
2. ^ Earls, Irene (1987). Renaissance Art: A Topical Dictionary. Greenwood Press. str. 263. ISBN 0-313-24658-0.
3. ^ "Sfumato". Art Painting Artist.
4. ^ Hall, Marcia B. (1994). Color and Meaning: Practice and Theory in Renaissance Painting. New York, N.Y.: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-45733-0.
5. ^ "Four Canonical Painting Modes by APA".
6. ^ Hall, Marcia B. (2005). Rome (series "Artistic Centers of the Italian Renaissance"). Cambridge University Press, pp. 148-150. ISBN 0521624452, 9780521624459, google books