Konfucijanizam

Konfučijanizam ili Konfucijanizam također poznat kao ruizam ili ru klasicizam,^[1] je sistem mišljenja i ponašanja koji potiče iz drevne Kine. Različito opisan kao tradicija, filozofija, religija, humanistička ili racionalistička religija, način upravljanja ili način života,[2]^[2] Konfucijanizam se razvio iz onoga što je kasnije nazvano Stotinu škola mišljenja iz učenja kineskog filozofa Konfucije (551–479 pne). Osnivač ove škole je Konfučije (551-479. godine p. n. e.).

U Razgovorima (Lun-ji ili Konfucionističko štivo), zbirci aforizama Konfučije i njegovih učenika, Konfučije kaže za sebe da je samo prenositelj i ponovni intepretator starih znanja naslijeđenih iz dinastija Xia (oko 2070.–1600. p.n.e.), dinastije Shang (oko 1600.–1046. p.n.e.) i dinastije zapadni Zhou (oko 1046.–771. p.n.e.).^[3]:163 Konfucijanizam je bio potisnut tokom legalističke i autokratske dinastije Qin (221–206. p.n.e.), ali je opstao. Tokom dinastije Han (206. p. n. e. – 220. n. e.), konfucijanski pristupi su izbacili "proto-taoistički" Huang-Lao kao zvaničnu ideologiju, dok su carevi pomiješali oba s realističkim tehnikama legalizma.^[4] U vremenu raspada robovlasničkog društva, mnogobrojnih ratova i stvaranja feudalizma u Kini, on je kao svoju dužnost vidio reafirmaciju starih društvenih i moralnih vrijednosti. Ipak, on se ne može smatrati konzervativnim učiteljem, jer je kroz svoja tumačenja starih spisa davao često vlastite nove i originalne ideje o politici i moralu.

Konfučijanski preporod je započeo tokom dinastije Tang (618–907 n.e.). U kasnom Tangu, konfucijanizam se razvio kao odgovor na budizam i taoizam i preformulisan je u neokonfucijanizam. Ovaj osnaženi oblik usvojen je kao osnova carskih ispita i jezgra filozofije službene klase učenjaka u dinastiji Song (960–1297). Ukidanje sistema ispita 1905. označilo je kraj zvaničnog konfucijanizma. Intelektualci Pokreta za novu kulturu ranog dvadesetog vijeka krivili su konfucijanizam za kineske slabosti. Tražili su nove doktrine koje bi zamijenile konfucijanska učenja; neke od ovih novih ideologija uključuju "Tri principa naroda" s uspostavljanjem Republike Kine, a zatim maoizam pod Narodnom Republikom Kinom. U kasnom dvadesetom vijeku, konfučijanska radna etika je zaslužna za uspon istočnoazijske ekonomije.^[4]

Sa posebnim naglaskom na važnosti porodice i društvenog sklada, a ne na onostranom izvoru duhovnih vrijednosti,^[5] srž konfucijanizma je humanistička.^[6] Prema konceptualizaciji konfucijanizma od strane američkog filozofa Herberta Fingarettea kao filozofskog sistema koji "sekularno smatra svetim",^[5] konfučijanizam nadilazi dihotomiju između religije i humanizma, smatrajući uobičajene aktivnosti ljudskog života - a posebno ljudske odnose - kao manifestaciju. svetog,^[7] jer su oni izraz moralne prirode čovečanstva (xìng 性), koja ima transcendentno uporište na nebu (Tiān 天).^[8] Iako Tiān ima neke karakteristike koje se preklapaju sa kategorijom božanstva, on je prvenstveno bezličan apsolutni princip, poput Dàoa (道) ili Brahmana. Konfucijanizam se fokusira na praktični poredak koji je dat ovozemaljskom sviješću o Tiānu. Konfucijanska liturgija (koja se naziva 儒 rú) koju predvode konfucijanski sveštenici ili "mudraci obreda" (礼生) (礼生) bogova u javnim i kineskim hramovima predaka daje prednost u određenim prilikama, od strane konfucijanskih religijskih grupa i za civilne vjerske obrede, u odnosu na taoističke ili popularne rituale.^[9]

Svjetska briga konfucijanizma počiva na vjerovanju da su ljudska bića u osnovi dobra, da se mogu naučiti, poboljšati i usavršiti kroz lična i zajednička nastojanja, posebno samokultivaciju i samostvaranje. Konfučijanska misao fokusira se na kultivaciju vrline u moralno organiziranom svijetu. Neki od osnovnih konfučijanskih etičkih koncepata i praksi uključuju rén, yì, lǐ i zhì. Rén ( 'dobronamjernost' ili 'humanost') je suština ljudskog bića koja se manifestira kao samilost. To je oblik vrline Neba.^[10] Yì (义; 義) je podržavanje pravednosti i moralne sklonosti da se čini dobro. Lǐ (礼; 禮) je sistem ritualnih normi i ispravnosti koji određuje kako osoba treba pravilno postupati u svakodnevnom životu u skladu sa zakonom neba. Zhì (智) je sposobnost da se vidi šta je ispravno i pošteno, ili obrnuto, u ponašanju drugih. Konfučijanizam prezire nekoga, bilo pasivno ili aktivno, zbog neuspjeha u održavanju kardinalnih moralnih vrijednosti Rén i Yì.

Također, mada se Kinezi često pridržavaju konfučijanskih običaja na religijski način, konfučijanizam se ne posmatra kao religija jer se skoro uopće ne dotiče teoloških i duhovnih pitanja (o Bogu, životu poslije smrti i slično).

Tradicionalno, kulture i zemlje u istočnoazijskoj kulturnoj sferi su pod jakim uticajem konfucijanizma, uključujući Kinu, Tajvan, Koreju, Japan i Vijetnam, kao i različite teritorije na kojima su pretežno živeli Han Kinezi, kao što su Singapur i Kokang u Mjanmaru. Danas je zaslužna za oblikovanje istočnoazijskih društava i prekomorskih kineskih zajednica, te donekle i drugih dijelova Azije.^[11][12]

1. ^ Nylan, Michael (1. 10. 2008). The Five "Confucian" Classics (jezik: engleski). Yale University Press. str. 23. ISBN 978-0-300-13033-1. Pristupljeno 12. 3. 2022.
2. ^ Yao, Xinzhong (2000). An Introduction to Confucianism, str. 38-47, Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-64312-2.
3. ^ Fung, Yiu-ming (2008), "Problematizing Contemporary Confucianism in East Asia", in Richey, Jeffrey (ed.), Teaching Confucianism, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-804256-3
4. ^ ^{a b} Lin, Justin Yifu (2012). Demystifying the Chinese Economy. Cambridge University Press. str. 107. ISBN 978-0-521-19180-7.
5. ^ ^{a b} Fingarette, Herbert (1972). Confucius: The Secular as Sacred, str. 1–2, New York: Harper. ISBN 978-1-4786-0866-0
6. ^ Juergensmeyer, Mark (2005). Juergensmeyer, Mark (ured.). Religion in Global Civil Society. Oxford University Press. str. 70. doi:10.1093/acprof:oso/9780195188356.001.0001. ISBN 978-0-19-518835-6. ...humanist philosophies such as Confucianism, which do not share a belief in divine law and do not exalt faithfulness to a higher law as a manifestation of divine will.
7. ^ Adler, Joseph A. (2014), Confucianism as a Religious Tradition: Linguistic and Methodological Problems (PDF), str. 12, Gambier, OH: Kenyon College, archived (PDF) from the original on 10 October 2022
8. ^ Littlejohn, Ronnie (2010), Confucianism: An Introduction, str. 34–36I.B. Tauris, ISBN 978-1-84885-174-0.
9. ^ Clart, Philip (2003). "Confucius and the Mediums: Is There a "Popular Confucianism"?", str. 3–5.(PDF). T'oung Pao. LXXXIX. Archived (PDF) from the original on 10 October 2022.
10. ^ Ty, Wei Leong (2010). "Kang Youwei: The Martin Luther of Confucianism and His Vision of Confucian Modernity and Nation" (PDF), str. 102. Secularization, Religion and the State. Archived (PDF) from the original on 10 October 2022.
11. ^ Kaplan, Robert D. (6. 2. 2015). "Asia's Rise Is Rooted in Confucian Values". The Wall Street Journal.
12. ^ "Confucianism | Religion | Yale Forum on Religion and Ecology". Fore.yale.edu.