Rikard II, kralj Engleske

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Rikard II
Kralj Engleske
Vladavina	21. juni 1377. - 29. septembar 1399.
Prethodnik	Edvard III
Nasljednik	Henrik IV
Krunidba	16. juli 1377.
Supružnik	Ana Luksemburška Izabela od Francuske
Dinastija	Plantagenet
Otac	Edvard IV, knez Akvitanije
Majka	Ivana, 4. grofica od Kenta
Rođenje	6. januar 1367.
Smrt	14. februar 1400.

Rikard II (engleski: Richard II; 6. januar 1367 – 14. februar 1400) bio je kralj Engleske od 1377. do svoje abdikacije 30. septembra 1399. Bio je sin kneza Akvitanije Edvarda IV i Ivane IV, grofice Kenta. Njegov djed po ocu je bio Edvard III, kralj Engleske. Rikardov stariji brat, Edvard od Angulema, je umro kao dojenče čime je postao prvi u nizu nasljednika nakon smrti princa Edvarda. Krunu je naslijedio 1377. godine u desetoj godini.

Tokom njegove maloljetnosti državom su vladali njegov amidža Ivan II, vojvoda Akvitanije i moćni lordovi koji nakon njegove punoljetnosti nisu bili spremni na lak način predati vlast. Prvi veliki izazov njegove vladavine je bio seljački ustanak 1381. godine. Mladi kralj je odigrao veliku ulogu u uspješnom suzbijanju ove krize. Uzroci izbijanja ustanka bili su u snažnom oporezivanju, kugom desetkovanog stanovništva, radi financiranja Stogodišnjeg rata. Pobunjenici pod vodstvom Wata Tylera pokušali su Rikarda prisiliti da promijeni svoju politiku. Dana 15. juna 1381. godine Rikard se kod Smithfielda blizu Londona sastao s glavninom pobunjenika pod zapovjedništvom Tylera. Tokom sastanka, londonski gradonačelnik William Walworth, misleći da Tyler prijeti Rikardu, pojurio prema naprijed i ubio Tylera. Lukavi Rikard izbjegao je nasilje pristavši da postane vođa pobunjenika. Pobuna je s Tylerovom smrću i Rikardovim obećanjem slobode pobunjenicima, izgubila na snazi. Međutim kad su se pobunjenici vratili svojim domovima Rikard je povukao obećanja i kaznio vođe pobune.

Slijedeća kriza Rikardove vlasti nastupila je 1386. godine, kada su pod udar kritika parlamenta i visokog plemstva dospjeli Robert de Vere, grof od Oxforda i Michael de la Pole, sin trgovca, kojeg je Ričard imenovao kancelarom i grofom od Suffolka. Protiv de la Polea je podignuta optužnica i imenovano je Veliko vijeće koje je trebalo nadzirati kraljevski dvor. Rikard je od sudaca ishodio da odluku parlamenta proglase nezakonitom 1387. godine, ali je Robert de Vere, koji je navodno bio i Rikardov ljubavnik, kod Radcot Bridgea vojno poražen od pristaša parlamenta, pa je parlament 1388. godine odobrio smaknuće obojice, ali su isti izbjegli u Francusku. Godine 1397. Rikard je dao smaknuti dvojicu svojih najvećih protivnika u visokom plemstvu - grofa od Arundela i grofa od Gloucestera. Poništio je sve odluke parlamenta te praktički do kraja svoje vladavine vladao kao tiranin.

Nova kriza nastupila je kada je Rikard godine 1399. svom bratiću Henryu Bolingbrokeu, sinu vojvode od Lancastera, uskratio nasljedstvo. Dok je Rikard bio u pohodu na Irsku, Bolingbroke se, uz pomoć francuskog kralja sa vojskom iskrcao u Engleskoj. Bolingbroke je Rikarda, koji se vraćao iz Irske, nadmudrio, uhvatio, prisilio na abdikaciju i zatvorio. Rikard je umro u zatvoru 1400. godine, najvjerovatnije od gladi. Rikard se tokom svog života dva puta ženio, ali nije imao djece. Naslijedio ga je 1399. godine rođak Henry Bolingbroke kao Henrik IV, koji je kao i Rikard, bio unuk Edvarda III.