Antun Padovanski (Antun Lisabonski) | |
---|---|
![]() Franciscp de Zurbatan, Sveti Antun Padovanski
| |
Rođen | 15. kolovoza 1195. Lisabon |
Preminuo | 13. lipnja 1231. Padova |
Kanoniziran | 30. svibnja 1232. (Grgur IX.) |
Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
Spomendan | 13. lipnja |
Simboli | ljiljan, franjevački habit, tonzura, knjiga, Dijete Isus u naručju |
Zaštitnik | vidi Štovanje |
Zaštitnik gradova, krajeva i država | Kustodije Svete Zemlje država: Albanije, Brazila i Portugala pokrajina: Cebua gradova: Cusca, Lisabona, Padove |
Zaštitnik zanimanja | mornara, ribara, splavara, svinjara, poštara, proturevolucionara |
Svetišta | Bazilika svetog Antuna u Padovi Crkva sv. Antuna u Lisabonu Svetište sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu |
![]() |
Sveti Antun (Anton, Ante, Anto) Padovanski (port. António/Antônio de Pádua, tal. Antonio di/da Padova, lat. Antonius Patavinus), rođen kao Fernando Martins de Bulhões[1] (Lisabon, 15. kolovoza 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), u Portugalu poznat i kao Antun Lisabonski (port. Santo Antonio de Lisboa, lat. Antonius Olisiponensis), bio je portugalski katolički svećenik, franjevac, Crkveni naučitelj i svetac. Jedan je od najpopularnijih svetaca u pučkoj pobožnosti Katoličke Crkve.[2] Poznat je pod nadimkom „svetac svega svijeta”. Spomendan mu je 13. lipnja.
Bio je kanonik i augustinac u Coimbri. Ulaskom u franjevački red odlazi na misijski pohod u Maroko, nakon čijega neuspjeha djeluje u sjevernoj Italiji i Francuskoj kao propovjednik i profesor teologije na sveučilištima u Bologni, Montpellieru, Toulouseu, Padovi i inima.[2] Umro je na glasu svetosti, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Kanoniziran je manje od godinu dana nakon smrti, što je najkraća kanonizacija u povijesti Crkve. Papa Pio XII. proglasio ga je 1946. Crkvenim naučiteljem.[2]