Erik Erikson

Erik Homburger Erikson
Erik Erikson
Rođenje	15. lipnja 1902. Frankfurt na Majni, Njemačka
Smrt	12. svibnja 1994. Harwich, Massachusetts, SAD
Polje	psihologija
Institucija	Sveučilište Harvard, Sveučilište Yale, Sveučilište Berkeley
Poznat po	razvojnoj psihologiji i psihoanalizi
Istaknute nagrade	Pulitzerova nagrada[1]
Portal o životopisima

Erik Homburger Erikson (Frankfurt na Majni, 15. lipnja 1902. – Harwich, Massachusetts, 12. svibnja 1994.) bio je njemačko-američki psiholog i psihoanalitičar. Poznat je po tome što je probleme dječje psihoanalize ubacio u kontekst socioloških istraživanja.

Usavršavao se u Beču pod vodstvom Anne Freud i Augusta Aichhorna.^[2] Emigrirao je u Sjedinjene Američke Države 1933. godine, predavao je i istraživao na nekim od najuglednijih američkih sveučilišta, poput: Harvarda, Yalea, Berkeleya i MIT-a (Massachusetts Institute of Technology).

Poznata je njegova prerada individualnih razvojnih procesa, koji polazeći od klasične psihoanalitičke matrice, evoluiraju u smjeru analize 8 faza (svaka je povezana s vrstom bipolarnog sukoba) koje karakteriziraju cijeli životni ciklus. Prijelaz u sljedeću fazu događa se svaki put kada pojedinac u interakciji s vanjskom stvarnošću uspije prevladati „evolutivnu krizu“ i ostvariti cjelovitost ega kroz te faze razvoja.

Njegove su teorije predstavljale važnu etapu u širenju psihoanalitičkog teoretiziranja, s ciljem prepoznavanja intrinzičnog dinamizma i u razdobljima odraslog i senilnog života (i koji stoga ne prestaje – kao dinamički proces – dostizanjem odrasle dobi, kao što je bilo prije smatrano u prvim psihoanalitičkim prilozima). Njegov model bio je vrlo uspješan kako u Sjedinjenim Američkim Državama tako i u ostatku svijeta.

Pozivajući se na jezik embriologije, Erikson smatra da je svaki element osobe već prisutan prije nego nastupi njegovo kritično i odlučujuće vrijeme nastanka.

Polazeći od faza psiho-seksualnog razvoja Sigmunda Freuda, Erikson identificira osam faza psihosocijalnog razvoja, a svaku karakterizira određena psihosocijalna kriza:

• Rano djetinjstvo 0 – 1 godina (oralno-respiratorna faza), povjerenje/nepovjerenje;
• Dojenačka dob 1 – 3 godine (analno-uretralna faza), autonomija/sram i sumnja;
• Genitalna dob 3 – 6 godina (infantilno-genitalna faza), inicijativa/osjećaj krivnje;
• Školska dob 6 – 12 godina (faza "latencije"), marljivost/inferiornost;
• Adolescencija 12 – 20 godina (pubertet), identitet i osporavanje/difuzija identiteta;
• Rana odrasla dob 20 – 40 godina (genitalnost), intimnost i zajedništvo/izolacija;
• Druga odrasla dob 40 – 65 godina, generativnost/stagnacija i zaokupljenost sobom;
• Starost 65 nadalje, ego integritet/očaj.

Iako je riječ o putovanju "u etapama", životni ciklus Erikson shvaća kao kontinuum. U razvoju je, naime, važan koncept krize shvaćen na pozitivan način; ovo je zapravo izbor da se riješi evolucijski problem. Osoba tada ponovno izranja s pojačanim osjećajem unutarnjeg jedinstva: negativni elementi nisu izbrisani, ali su uvelike nadvladani.

1. ↑ 1970 Pulitzer Prizes pulitzer.org Preuzeto 8. kolovoza 2023.
2. ↑ Hoare, Carol Hren (2002). Erikson on Development in Adulthood: New Insights from the Unpublished Papers. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-513175-8.