Ilirska kraljevstva su počela nicati oko 400. pr. Kr., a posljednje je propalo 167. pr. Kr.[1]
Ilirska kraljevstva su se rasprostirala na malenim dijelovima teritorija koji je bio pod Ilirima, te se njihove granice, pa čak ni onih najpoznatijih, ne mogu jasno odrediti.[2] Tek su Stari Rimljani zavladali cijelim teritorijem koji su naseljavali Iliri (Ilirik).
Zajednica Autarijata pod vodstvom Pleuriasa (330. pr. Kr.) se već smatra kraljevstvom u općem smislu[3] Ali najznačajnija ilirska kraljevstva su ona kralja Bardilisa Dardanskog i Agrona Ardijejskog koji su stvorili posljednje i najpoznatije ilirsko kraljevstvo.[4]
Unutarnja organizacija kraljevstva južnih Ilira nalikuje onoj kod njihovih susjednih Grčkih kraljevstava i helenistički utjecaj je vidljiv u izgradnji njihovih urbanih centara.[5] Polybius oslikava društvo ilirskog kraljevstva kao pješačku vojsku kojom upravljaju aristokrati koje on na grčkom naziva Polydynastae (Πολυδυνάστες) prema kojemu je svaki plemić upravljao jednim gradom u kraljevstvu i njegovom okolicom.[6] Monarhija je bila nasljednja i ilirski vladari su se koristili ženidbom kao načinom stvaranja saveza s drugim ilirskim vladarima.[7] Plinije (23. – 79. god.) navodi kako su Iliri koji su tvorili nukleus Ilirskog kraljevstva zapravo bili 'Iliri proper' ili Iliri Proprie Dicti,[8] koji su zapravo bili savez koji su činili Taulanti, Pleraei, Endirudini, Sasaei, Grabi i Labeati, a kojima su se kasnije pridružili i Dokleati.