James Franck | |
Rođenje | 26. kolovoza 1882. Hamburg, Njemačka |
---|---|
Smrt | 21. svibnja 1964. Göttingen, Donja Saska, Njemačka |
Državljanstvo | Nijemac, Amerikanac |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište u Berlinu Sveučilište u Göttingenu, Sveučilište u Baltimoreu Sveučilište u Chicagu Projekt Manhattan |
Alma mater | Sveučilište u Heidelbergu Sveučilište u Berlinu |
Poznat po | Franck-Hertzov pokus Franck-Condonovo načelo |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1925.) |
Portal o životopisima |
James Franck (Hamburg, Njemačka, 26. kolovoza 1882. – Göttingen, Donja Saska, Njemačka, 21. svibnja 1964.), američki fizičar njemačkog podrijetla. Doktorirao je (1906.) na Sveučilištu u Berlinu gdje je i bio zaposlen (od 1906. do 1918.). Radio je na Sveučilištu u Göttingenu (od 1920. do 1933.). Godine 1934. emigrirao je iz Njemačke u SAD, gdje je postao profesor fizike u Baltimoreu(od 1935. do 1938.) te profesor fizikalne kemije u Chicagu (od 1938. do 1964.). Bavio se istraživanjima u području atomske i molekularne fizike i fotokemije. Njegov je najpoznatiji rad (izveden u suradnji s G. L. Hertzom, poslije nazvan Franck-Hertzov pokus) prvi dokaz pretpostavke N. Bohra o stacionarnim (kvantnim) stanjima atoma. Za taj rad dobio je s Hertzom 1925. Nobelovu nagradu za fiziku. Osim toga, prvi je formulirao takozvano Franck-Condonovo načelo, koji kvantnomehanički određuje jakost (intenzitet) linija u vrpčastome spektru molekula. Za Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Projektu Manhattan. Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Franck (krater)).[1]