Jonski ustanak

Jonski ustanak
Dio grčko-perzijskih ratova
Jonija u Maloj Aziji
Vrijeme 499.–493. pr. Kr. Lokacija zapadna Mala Azija i Cipar Ishod Perzijska pobjeda (Ahemenidsko Perzijsko Carstvo ponovo uspostavlja kontrolu nad Jonijom) Casus belli Aristagorina pobuna nakon poraza protiv Naksosa
Sukobljeni
Jonija Eoljani Dorani Karija Atena Eretrija Cipar	Perzijsko Carstvo
Vođe
Aristagora Haropin Hermofant Eualkid † Onesil † Melantije Dionizije iz Fokeje Histiej	Darije Veliki (perzijski vladar) Megabat Artafern Stariji Dauris † Hijam Artibije † Otan Datis

Jonski ustanak (499. – 493. pr. Kr.) podrazumijeva seriju vojnih pobuna u Joniji, Eoliji, Doriji, Kariji i Cipru protiv perzijske vlasti. Jedan od glavnih uzroka pobune bilo je nezadovoljstvo grčkih gradova u Maloj Aziji s vladajućim namjesnicima koje su postavili Perzijanci, što se posebno odnosi na miletske vladare Histieja i Aristagoru. Gradovi Jonije pali su pod perzijsku vlast još 540. pr. Kr. kada ih je pokorio Kir Veliki, nakon čega su polisima vladali domaći tiranini koje je imenovao perzijski satrap iz Sarda. Godine 499. pr. Kr. miletski tiranin Aristagora je u pokušaju da učvrsti svoju vladarsku poziciju zajedno s perzijskim satrapom Artafernom krenuo u pohod protiv dobro utvrđenog Naksosa, no ekspedicija završava debaklom. Osjećajući kako će izgubiti vladarsko mjesto, Aristagora podiže cijelu Joniju na ustanak protiv perzijskog kralja Darija Velikog.

Godine 498. pr. Kr. Jonjani su uz pomoć Atene i Eretrije krenuli u pohod na lidijski grad Sard, te ga osvojili i razorili. Ipak, na povratku prema Joniji sustigla ih je perzijska vojska i teško porazila u bitci kod grada Efeza. Ovaj pohod predstavljao je jedinu jonsku ofenzivu tokom ustanka, koji se narednih godina zasnivao na defenzivi protiv perzijske vojske. Perzijanci su odgovorili 497. pr. Kr. s tri paralelna napada na vanjska područja pobune koja ponovno zauzimaju, no pobuna se proširuje i na Kariju što otežava perzijske planove. Unatoč početnim uspjesima u gušenju pobune u Kariji, perzijski general Dauris u bitci kod Pedasa upada u zasjedu i biva poražen, nakon čega je pobuna tokom 496. do 495. pr. Kr. bila u pat poziciji.

Godine 494. pr. Kr. perzijska vojska i mornarica se pregrupiraju, i kreću u odlučno suzbijanje pobune u Miletu. Jonska mornarica pokušava im se suprotstaviti no u bitci kod Lade bivaju katastrofalno poraženi nakon što je Samos prešao na perzijsku stranu. Milet je tada opkoljen i zauzet, a njegovo stanovništvo zarobljeno. Ovaj dvostruki jonski poraz označio je kraj pobune, nakon čega su se predali i susjedni Karijci. Perzijanci su 493. pr. Kr. čistili ostatke pobune u grčkim gradovima uz egejsku obalu, a zatim su Jonjanima nametnuli mir koji se smatrao pravednim i poštenim.

Jonski ustanak predstavlja prvi veći sukob između Grka i Perzijskog Carstva, te općenito početak grčko-perzijskih ratova. Iako je Mala Azija vraćena pod perzijsku kontrolu, Darije Veliki odlučio je kazniti Atenu i Eretriju zbog njihove potpore jonskom ustanku, i time oslabiti svoje neprijatelje koji su ugrožavali stabilnost njegovog zapadnog dijela carstva. Godine 492. pr. Kr. Perzija pokreće prvu ekspediciju protiv kopnene Grčke koja se smatra izravnom posljedicom jonskog ustanka.