Kotao je velika posuda koja služi za zagrijavanje vode, proizvodnju vodene pare, destilaciju i slično. Parni kotao uobičajeni je naziv za sve uređaje i postrojenja za proizvodnju vodene pare, a takvi se uređaji danas, zbog najčešće složene konstrukcije, ispravnije nazivaju i generatorima pare. Dobivena para određene je temperature i tlaka te se primjenjuje za pogon parnih turbina i strojeva u termoelektranama, brodovima, za centralno grijanje, za tehnološke procese u industriji i slično. Parni se kotlovi razlikuju prema načinu optoka mješavine vode i pare, vrsti provjetravanja, položaju cijevi u kotlu i drugo, no u osnovi se dijele prema mediju što prolazi njihovim cijevima na vatrocijevne (s ogrjevnim vatrenim ili dimnim cijevima) i na vodocijevne (s vodnim cijevima).[1]
Parni kotao je u općem smislu velika zatvorena cilindrična posuda od čelika, u kojoj se isparuje voda pomoću topline pri stalnom tlaku. Gorivo izgara u ložištu na rešetki. Ispod rešetke nalazi se pepelište, u kojem pada pepeo. Ispušni plinovi obilaze oko ogrjevne površine kotla i dimnim kanalom (dimovod) odlaze u dimnjak. Kotao je izrađen u obliku cilindra ili kao kombinacija cilindra, odnosno bubnjeva i cijevi. Ovakvom kombinacijom povećava se aktivna površina kotla, kroz koju toplina prolazi od ispušnih plinova na vodu. Potreban zrak za izgaranje dovodi se u ložište prirodnom ili umjetnom ventilacijom. Dolazak svježeg zraka u ložište ovisi o razlici tlaka vanjske atmosfere i tlaka u ložištu. Ako razliku tlaka proizvodi samo dimnjak, onda je to prirodna ventilacija, ako je pak proizvodi ventilator, onda je to umjetna ventilacija.
Para se skuplja u sabiraču pare, takozvanom parnom domu na vrhu kotla, odakle se vodi parovodom do parnog stroja, odnosno na mjesto upotrebe. Svaki kotao mora imati stanovite uređaje za ispravan pogon i kontrolu pravilnog rada parnog kotla. Ti se uređaji zovu armatura parnog kotla. U armaturu parnog kotla spadaju: