Kovanje

Kovanje je prostorno oblikovanje metala deformiranjem u toplom (užarenom), polutoplom ili hladnom stanju. Kuje se ručno, udarcima čekića na nakovnju, ili strojno, udarcima bata ili malja. Prema obliku tlačnih ploha alata razlikuje se slobodno kovanje, uglavnom s ravnim tlačnim plohama, i kovanje u ukovnjima (kalup, matrica), to jest dvodijelnom alatu kojemu su plohe prostorno oblikovane prema obliku proizvoda. Pri slobodnom kovanju materijal se slobodno širi i izdužuje u vodoravnim smjerovima, pa proizvod (otkivak) nema točne izmjere ni sasvim ravne plohe. Takvo je na primjer ručno kovanje (sabijanje, iskivanje, raskivanje, kovačko probijanje i savijanje) te strojno kovanje na batovima i na vretenastim, mehaničkim i hidrauličnim prešama radi poboljšanja strukturnih i mehaničkih svojstava materijala (prokivanje). Kovanje u ukovnjima se izvodi tako da se izradak oblikuje postupno, višekratnim kovanjem u sve dubljoj udubini (gravuri) namjenski izrađenog ukovnja, čime mu se oblik postupno približava konačnom. Kako ukovanj svojim stranicama ograničava širenje materijala, dobiva se otkivak ravnih ploha i točnih izmjera, pa ga nije potrebno dodatno obrađivati. Tim se načinom serijski proizvode na primjer ključevi za odvrtanje matica, ojnice ili stapajice klipnih strojeva i drugo.^[1]

Kovanjem se po pravilu oblikuju dijelovi mehanizama i prijenosnika koji su u radu izloženi promjenjivim opterećenjima, kao što su klipnjače, poluge, koljenasta vratila i slično. Kovanjem se izađuju i predmeti čija bi izrada na alatnim strojevima bila skupa i zahtijevala dugo vrijeme izrade, te ne bi bili isplativi, kao što su ključevi, kliješta, pribor za jelo i drugo.

Pri kovanju se u materijalu na najbolji način zadržavaju mehanička svojstva, a koja najviše zavise od toka njegovih vlakana. Tok vlakana se deformira tako da ona nastavljaju pratiti oblik predmeta. Pri lijevanju vlaknasta struktura i ne postoji, jer predmeti dobivaju oblik u tekućem stanju. Pri strojnoj obradi odvajanjem čestica, vlaknasta struktura je prekinuta, što smanjuje čvrstoću i žilavost.

Kovkost je svojstvo materijala da se može kovati. Najvažniji kovski materijali su: čelik, aluminij, bakar, mjed i bronca. Sivi lijev nije pogodan za kovanje jer nema plastičnih svojstava.^[2]

1. ↑ kovanje, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.
2. ↑ Mijo Matošević: "Tehnologija obrade i montaže", udžbenik za I razred strojarske struke, Um d.o.o., 2005.