Kozmogonija

Kozmogonija je dio astronomije koji istražuje podrijetlo i razvoj svemira u cjelini ili nebeskih tijela, a posebno Sunčeva sustava. Danas vlada teorija o zajedničkom nastanku Sunca i planeta, a njoj su najviše pridonijeli svojim radovima Carl Friedrich von Weizsäcker (1944.), Hannes Alfvén (1945.), Gerard Kuiper (1951.) i Fred Hoyle (1960.). Teorija se zasniva na promatranjima mladih zvijezda koje se oblikuju u području hladnih međuzvjezdanih oblaka i koje su okružene maglicom (Herbig-Haro objekt). Postanak im se odvija u nekoliko koraka. Najprije se veliki međuzvjezdani plinovito-prašni oblak skuplja i istodobno cijepa na manje dijelove (fragmentacija). Iz jednog oblačnoga dijela oblikuje se prasunčeva maglica kao rotirajući disk. U središtu je diska buduće Sunce, koje prikuplja najviše mase, a zgušnjavaju se i dijelovi diska, te tvore jezgre budućih planeta. Planeti rastu od manjih dijelova (planetezimala), oko kojih se okuplja plin. Mlado se Sunce pod utjecajem gravitacije steže, zagrijava i u njegovu središtu započinje nuklearna fuzija. Osim kemijskim sastavom, građa i veličina planeta bit će uvjetovane Sunčevim zračenjem i Sunčevim vjetrom. Bliže Suncu, temperatura je viša; na položaju gdje se temperatura spusti ispod 1800 K ukrućuju se refraktorne, teško taljive tvari, a pri temperaturama nižima od 300 K i isparljive, lako hlapljive tvari. Bliži su protoplaneti zbog toga veće gustoće, dok udaljeniji protoplaneti, oni od kojih će nastati divovski planeti poput Jupitera, narastu privlačeći iz maglice većinske plinove, vodik i helij. U trajanju od približno 100 milijuna godina, planeti i manja tijela prikupe sav materijal maglice, nakon čega dolazi do dugotrajnih promjena u unutrašnjoj građi planeta, do taloženja (sedimentacije) i kemijskih diferencijacije po dubini, to jest do danas zatečena stanja.^[1]

1. ↑ kozmogonija, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.