Rat u Bosni i Hercegovini

Rat u Bosni i Hercegovini
Dio raspada SFRJ
Zgrada Izvršnog vijeća u plamenu, u svibnju 1992. godine (lijevo); Ratko Mladić s grupom časnika i vojnika VRS-a (gore desno); Norveški pripadnik UN-a u Zračnoj luci Sarajevo (dolje desno)
Vrijeme 18. rujna 1991.[1] - 14. prosinca 1995. Lokacija Bosna i Hercegovina Ishod Daytonski sporazum unutarnja podjela države na dva entiteta prema dogovoru iz Daytona raspoređivanje Implementacijskih snaga (IFOR) da nadgledaju provedbu mirovnog sporazuma velike civilne žrtve kod Bošnjaka najmanje sto tisuća mrtvih i preko dva milijuna raseljenih Casus belli etnički sukobi i proglašenje neovisnosti od Jugoslavije
Sukobljeni
Republika Bosna i Hercegovina Herceg-Bosna (1994. – 1995.) Hrvatska (1994. – 1995.)	Herceg-Bosna (1992. – 1994.) Hrvatska (1993. – 1994.)	Republika Srpska SR Jugoslavija AP Zapadna Bosna (1993. – 1995.)
Vojne snage
Armija RBiH: 110.000 vojnika 100.000 rezervi 40 tenkova 30 oklopnih transportera[2] NATO: 38 ratnih aviona (Operacija "Namjerna sila")	HVO: : 45.000–50.000 vojnika[3] 75 tenkova 50 oklopnih transportera 200 topova[4] Hrvatska Vojska: 15.000 vojnika[5]	VRS: 80.000 vojnika 300 tenkova 700 oklopnih vozila 800 topova AP Zapadna Bosna: 4.000–5.000 vojnika[6]
Posljedice
Bošnjaci Poginulih civila: 33.071[7] Poginulih vojnika: 31.270[7] Ukupno: 64.341[7] NATO srušeni američki F-16 i francuski Mirage 2000	Hrvati Poginulih civila: 2.163[7] Poginulih vojnika: 5.439[7] Ukupno: 7.602[7]	Srbi Poginulih civila: 4.075[7] Poginulih vojnika: 20.649[7] Ukupno: 24.724[7]

Rat u Bosni i Hercegovini međunarodni je oružani sukob koji se vodio na području Bosne i Hercegovine između 18. rujna 1991.^[1] i 14. prosinca 1995. godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Suprotsavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno Srpska Republika Bosna i Hercegovina) i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata obično uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini.^{[8][9][10][11]} Pouzdanija je mjera početka da je velikosrpska agresija započela u Hercegovini već 19. rujna 1991., kad je JNA s 20-ak tisuća vojnika zauzela Dubravsku visoravan. Već sutradan je napala, zatim potpuno razorila te nastavila napadati ka Slanom i Dubrovniku, dok je drugom branom zauzela zračnu luku u Mostaru, grad Mostar, te se rasporedila na granice općine Mostara, davši do znanja da i općinu Mostar pripaja Republici Srpskoj, te odsijecajući Mostar od ostalog dijela zapadne Hercegovine.^[1][12]

Srbi iz Bosne i Hercegovine ga nazivaju Obrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, napad na svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu; inače je već 9. siječnja 1992. godine proglašena Republika Srpska, s nejasnim granicama, u jasnoj povredi suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH.^[13] Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.^[14][15]

Rat je bio dijelom raspada SFRJ, kao nova epizoda velikosrpske agresije. Nakon slovenskog i hrvatskog razdruženja od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tijekom 1991. godine, multietnička Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, koja je bila naseljena muslimanskim Muslimanima-Bošnjacima (44 %), pravoslavnim Srbima (31 %) i katoličkim Hrvatima (17 %), na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992., se odlučila za neovisnost. To su odbili politički predstavnici Srba (SDS), koji su bojkotirali referendum i spriječili njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje, u siječnju proglašenim dijelom Srpske Republike BiH. Nakon proglašenja neovisnosti (EZ i SAD su priznali RBiH, 6. i 7. travnja, a u UN je primljena 22. svibnja), bosanskohercegovački Srbi koje je podržavala srbijanska vlada Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije (JNA), mobilizirali su svoje snage unutar Republike Bosne i Hercegovine kako bi prisvojili što više prostora koji će proglasiti za srpski teritorij, što se uskoro pretvorilo u velikosrpsku agresiju diljem zemlje, popraćenu etničkim čišćenjem Muslimana u Podrinju, Hrvata u Bosanskoj Posavini te Muslimana i Hrvata u Bosanskoj Krajini.

To je prvenstveno teritorijalni sukob, u početku između srpskih snaga, uglavnom organiziranih u Vojsci Republike Srpske (VRS) - nastalom dodjeljivanjem cjelokupnih postrojbi JNA, sa svim naoružanjem i osobljem, koje su i nadalje primale cjelokupnu opskrbu i plaće iz Beograda, odakle su na službu u postrojbama VRS u smjenama slani i vojni zapovjednici iz sastava Vojske Jugoslavije - na jednoj strani, te na drugoj strani hrvatskih snaga u Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), većinom sastavljene od Muslimana. Ovdje se radilo dakle o dvjema stranama, velikosrpskog agresora i vojnih snaga koje su branile BiH: Hrvata i Muslimana. Hrvatskoj nesklone zemlje odnosno zemlje nesklone savezu Hrvata i Muslimana praktično od prvih mjeseca rata govorili su o "trima zaraćenim stranama", premda su u stvarnosti postojale samo dvije strane. Poslije, potkraj 1992., zbog gubitka teritorija u istočnoj Bosni (Podrinje) i velikog preljeva muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, uz svesrdnu potporu britanskih agenata koji su pripremili teren, izbio je hrvatsko-muslimanski rat, rat unutar rata, koji se potom širi na sjevernu i središnju Hercegovinu. Sporazumom, potpisanim u Washingtonu, 18. ožujka 1994., uspostavljena je Federacija Bosne i Hercegovine, kojom je obnovljeno savezništvo Bošnjaka i Hrvata. U zajedničkim operacijama, u kojim je glavnu ulogu imala Hrvatska vojska, oslobođen je velik dio zapadne Bosne.

Nakon genocida u Srebrenici i drugog masakra na Markalama, Sjevernoatlanski savez (NATO) je intervenirao u oviru operacije Namjerna sila, granatirajući važne položaje Vojske Republike Srpske, što se uz oslobađanje zapadne Bosne, pokazalo kao ključno u okončanju rata. Rat je priveden kraju potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u Parizu 14. prosinca 1995. Mirovni pregovori održani u gradu Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio, završeni su 21. studenoga 1995. Uspjeli pregovori, poznati su pod nazivom Daytonski sporazum, čiji je sastavni dio Ustav Bosne i Hercegovine, koji određuje današnju Bosnu i Hercegovinu.

Rat je bio obilježen žestokim napadima, prekomjernim i neselektivnim granatiranjem, etničkim čišćenjima, koncentracijskim logorima, masovnim pokoljima i silovanjima. Događaji poput opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici, postali su simboli ovoga rata. Prema izvješću američke Središnje obavještajne agencije (CIA) iz 1995., može se procijeniti da su snage Srba u Bosni i Hercegovini odgovorne za 90% ratnih zločina počinjenih tijekom sukoba.^[16] Svi glavni osnivači, tj. političke i vojne vođe Republike Srpske u vrijeme njenoga nastanka - Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Ratko Mladić - osuđeni su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, za zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile, kršenja pravila rata i uzimanje talaca.^[17] S početkom 2008., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je ukupno 45 Srba, 12 Hrvata i 4 Bošnjaka zbog ratnih zločina, počinjenih tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

U Ratu u Bosni i Hercegovini je poginulo 101.040 ljudi, od čega 38.239 civila (31.107 Bošnjaka, 4178 Srba, 2484 Hrvata, 470 ostalih) i 57.701 vojnik (30.906 Bošnjaka, 20.775 Srba, 5919 Hrvata, 101 ostalih). Među poginulima bilježi se 86.039 muškaraca, 9901 žena i 5100 osoba za koje nije upisan spol. Najviše je žrtava, 44.204, bilo 1992. godine.^[18]

1. ↑ ^{a b c} Tuđman, Miroslav: Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta, 2006., str. 447., ISBN 953-99899-8-1
2. ↑ Ramet 2010, str. 130. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2010 (pomoć)
3. ↑ Christia 2012, str. 154. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFChristia2012 (pomoć)
4. ↑ Ramet 2006, str. 450. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2006 (pomoć)
5. ↑ Mulaj 2008, str. 53. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFMulaj2008 (pomoć)
6. ↑ Ramet 2006, str. 451. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFRamet2006 (pomoć)
7. ↑ ^{a b c d e f g h i} Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor book
8. ↑ Članak 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihove obitelji // Portal http://www.ramski-branitelji.com/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. kolovoza 2011. (Wayback Machine) - Pristupljeno 4. kolovoza 2011.
9. ↑ Federacija BiH Zakoni Vlade Federacije BiH za 2004. - Zakon o pravima branitelja i članovima njihovih obitelji
10. ↑ Miroslav Krmpotić, Kronologija rata : agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu : (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH, 1989.-1998.), Hrvatski informativni centar Slovo, 1998., ISBN 9536058111, str. 525.
11. ↑ Zvonko Miljko, Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 2006., str. 31.
12. ↑ Iskaz istražiteljima Haaškog tribunala Zorana Buntića, hrvatskog dragovoljca, organizatora otpora i prvog zapovjednika bojne Brotnjo, bivšeg ministra u Vladi Herceg-Bosne.
13. ↑ Narodna skupština Republike Srpske, 1991-1992, fotomonografija, Banja Luka 2012., str. 55-57 (PDF) (srpski). Narodna skupština RS. Pristupljeno 16. listopada 2019.
14. ↑ Zvornička operacija planirana u Beogradu, Deutsche Welle 03.06.2009.
15. ↑ Kronologija rata u Bosni i Hercegovini
16. ↑ Cohen, Roger. 9. ožujka 1995. C.I.A. Report on Bosnia Blames Serbs for 90% of the War Crimes. The New York Times (engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 29. lipnja 2024.
17. ↑ "BOSNIA AND HERZEGOVINA” (IT-00-39 & 40/1), BILJANA PLAVŠIĆ, CASE INFORMATION SHEET (PDF) (engleski). ICTY. Pristupljeno 16. listopada 2019.
18. ↑ Charles W. Ingrao, Thomas Allan Emmert (urednici). Marie-Janine Calic, str. 140. Confronting the Yugoslav Controversies: A Scholars' Initiative (engleski). Purdue University Press. Pristupljeno 16. listopada 2019.