Sunce

Sunce (astronomski simbol: ) je zvijezda u centru našeg Sunčevog sustava. Ona je bijelo usijana, gotovo savršena kugla (razlika između ekvatora i pola je samo 10 km) i sastoji se od plazme isprepletene s magnetskim poljima.^[1][2] Promjer mu je oko 1 392 000 km, što je za 109 puta više od Zemlje a masa oko 2 ∙ 10³⁰ kilograma, što je za 330 000 puta više od Zemlje, a to je 99,86 % mase cijelog Sunčevog sustava.^[3] Sunčev je obujam 1,3 milijuna puta veći od Zemljina. Prosječne je gustoće 1 411 kg/m³ (oko 1/4 gustoće Zemlje). Većina poznatih kemijskih elemenata otkrivena je i na Suncu. Po kemijskom sastavu ¾ mase Sunca čini vodik, dok je ostatak uglavnom helij, a manje od 2 % čine teži elementi kao što su kisik, ugljik, neon, željezo i drugi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvor energije i gdje temperatura doseže 15 milijuna kelvina, vodika je manje od helija.^[4]

Prema spektralnoj klasi, Sunce spada u klasu G2V, te se još naziva žuti patuljak, zato što je najviše zrači u žutozelenom dijelu spektra. Boja Sunčeve svjetlosti je bijela, ali kada je na nebu nisko nad obzorom, ovisno o količini prašine u atmosferi i zbog raspršenja svjetlosti, izgleda žuto, narančasto ili crveno. Spektralna oznaka G2 pokazuje površinsku temperaturu, koja iznosi 5 778 K (5 505 °C), dok oznaka V pokazuje da je Sunce, kao i većina drugih zvijezda, u glavnom nizu (Hertzsprung-Russellov dijagram) i da stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući vodik u helij.^[5][6]

U jezgri Sunca, svake sekunde u helij fuzionira 4 300 000 000 kg vodika. Iako su nekoć astronomi smatrali da je Sunce mala i beznačajna zvijezda, ispostavilo se da je Sunce svjetlije od 85 % zvijezda u Mliječnom putu, a većina zvijezda spada u crvene patuljke.^[7][8] Apsolutna magnituda mu je +4,83, ali budući da nam je Sunce puno bliže od ostalih zvijezda, vidimo ga kao najsjajnije nebesko tijelo s prividnom magnitudom -26,74.^[9][10] Vanjski dio Sunčeve atmosfere (korona) stalno ispušta dio plazme u svemir u obliku Sunčevog vjetra, kao struju električno nabijenih čestica koja se širi do otprilike 100 astronomskih jedinica. Balon međuzvjezdane tvari koju stvara Sunčev vjetar naziva se heliosfera: to je najveća neprekidna struktura u Sunčevom sustavu. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i patuljasti planeti, asteroidi, kometi, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.^[11][12]

Kako se cijeli svemir širi, tako se i Zemlja kreće s našom galaktikom ili Mliječnim putem, prema zviježđu Vodena zmija i to brzinom od 550 km/s. Najbliža nam je zvijezda alfa Kentaur, koja je udaljena 4,2 godine svjetlosti.^[13] Sunčev sustav se okreće oko centra Mliječnog puta, koji je udaljen 24 000 – 26 000 godina svjetlosti i jedan puni krug napravi za 230 milijuna godina. Ako se u obzir uzme kretanje naše galaktike i naše orbitiranje oko njenog centra, onda je rezultanta kretanja Sunca 370 km/s u smjeru zviježđa Lav i Pehar.^[14]

Srednja udaljenost između Sunca i Zemlje je 149 600 000 km ili jedna astronomska jedinica (AJ), što svjetlost prijeđe za 8 minuta i 19 sekundi. Energija koju prenosi Sunčeva svjetlost (Sunčeva konstanta) daje gotovo sav život na Zemlji, zahvaljujući fotosintezi, a ujedno pokreće vrijeme i klimu na Zemlji.^[15]

1. ↑ How Round is the Sun?. NASA. 2. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2011. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
2. ↑ First Ever STEREO Images of the Entire Sun. NASA. 6. veljače 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2011. Pristupljeno 7. ožujka 2011.
3. ↑ Woolfson, M. 2000. The origin and evolution of the solar system. Astronomy & Geophysics. 41 (1): 1.12. doi:10.1046/j.1468-4004.2000.00012.x. ISSN 1366-8781
4. ↑ Sunce, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
5. ↑ Sun. World Book. NASA. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. veljače 2005. Pristupljeno 31. listopada 2009.
6. ↑ Wilk, S. R. 2009. The Yellow Sun Paradox. Optics & Photonics News: 12–13. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. lipnja 2012. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
7. ↑ Than, K. 2006. Astronomers Had it Wrong: Most Stars are Single. Space.com. Pristupljeno 1. kolovoza 2007.
8. ↑ Lada, C. J. 2006. Stellar multiplicity and the initial mass function: Most stars are single. Astrophysical Journal Letters. 640 (1): L63–L66. Bibcode:2006ApJ...640L..63L. doi:10.1086/503158
9. ↑ Burton, W. B. 1986. Stellar parameters (PDF). Space Science Reviews. 43 (3–4): 244–250. doi:10.1007/BF00190626 |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
10. ↑ Bessell, M. S.; Castelli, F.; Plez, B. 1998. Model atmospheres broad-band colors, bolometric corrections and temperature calibrations for O–M stars. Astronomy and Astrophysics. 333: 231–250. Bibcode:1998A&A...333..231B
11. ↑ A Star with two North Poles. Science @ NASA. NASA. 22. travnja 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. srpnja 2009. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
12. ↑ Riley, P.; Linker, J. A.; Mikić, Z. 2002. Modeling the heliospheric current sheet: Solar cycle variations (PDF). Journal of Geophysical Research. 107 (A7): SSH 8–1. Bibcode:2002JGRA..107.1136R. doi:10.1029/2001JA000299. CiteID 1136. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14. kolovoza 2009. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
13. ↑ Adams, F. C.; Laughlin, G.; Graves, G. J. M. 2004. Red Dwarfs and the End of the Main Sequence (PDF). Revista Mexicana de Astronomía y Astrofísica. 22: 46–49. Bibcode:2004RMxAC..22...46A. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. srpnja 2011. Pristupljeno 26. ožujka 2011.
14. ↑ Kogut, A. 1993. Dipole Anisotropy in the COBE Differential Microwave Radiometers First-Year Sky Maps. Astrophysical Journal. 419: 1. Bibcode:1993ApJ...419....1K. doi:10.1086/173453
15. ↑ Simon, A. 2001. The Real Science Behind the X-Files : Microbes, meteorites, and mutants. Simon & Schuster. str. 25–27. ISBN 0684856182