Tranzicijska ekonomija

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava) Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil.

Tranzicija je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz planskog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju.

Tranzicija iz centralnoplanskog socijalističkog gospodarstva na tržišno i transformiranje totalitarističke nedemokracije u demokraciju, stavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren s novim tržišnim konkurentima i pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativno kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim tek onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 1990-ih godina, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sam uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi put provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

• što prije i što bezbolnije društvenu imovinu učiniti privatnom s prepoznatljivim i odgovornim vlasnikom
• uklopiti se u svjetske tokove prijelaza u postindustrijsko doba.

Nažalost, u nekim zemljama te se silne krize nisu riješile, već su se samo produbile. Bivše zemlje SSSR-a zadnjih 6 godina pokazuju najizrazitije zaostajanje u razvoju od gotovo svih zemalja svijeta. Nasljeđe vrlo nepovoljne gospodarske i društvene strukture te ekološka zapuštenost je uzrokovalo taj zastoj u razvitku. U tim državama najsporije se privatizira i mijenja krupna industrijska proizvodnja dok se najbrže preobražavaju: trgovina, ugostiteljstvo i intelektualne uslugame. Prema podacima Svjetske banke iz 1994. godine, bruto nacionalni dohodak po stanovniku (per capita) veći od 2000 $ ostvarile su 10 država, od njih 28 u tranziciji, a one su redom:

• Slovenija, 7120 $
• Mađarska, 3840 $
• Češka, 3210 $
• Estonija, 2820 $
• Rusija, 2650 $
• Hrvatska, 2530 $
• Poljska, 2470 $
• Bjelorusija, 2460 $
• Latvija, 2290 $
• Slovačka, 2230 $

Dok dobar dio tih država ostvaruje bruto nacionalni dohodak per capita među najnižima na svijetu: Tadžikistan 350 $, Albanija 360 $, Azerbajdžan 600 $, Turkmenistan 830 $, Gruzija 580 $, Kirgistan 610 $, Sjeverna Makedonija 790 $ i Uzbekistan 950 $. Najbitniji događaji koji se zbivaju u tim promjenama su 7 kriznih udara:

• drastičan pad industrijske proizvodnje
• zamiranje investicijskih ulaganja
• sporo osvajanje novih tržišta i uključivanje u svjetske tokove robe i usluga
• prespori dotok stranog kapitala
• nagli porast nezaposlenosti i osiromašenje većine stanovništva
• prespora afirmacija policentričnoga prostornoga razvoja
• presporo rješavanje katastrofalnih ekoloških stanja.

No izuzevši sve ove krize, glavni problemi tranzicije su nezaposlenost radi nepovoljne radne bilance i država koja se javlja kao "Najlošiji vladar" jer je najkrupniji vlasnik i arbitar. Države bivše članice Istočnoga bloka, još pogrdno su nazivane "Istočno od Raja", su: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Sjeverna Makedonija, Ruska Federacija, Kazahstan, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan. Po mnogim stvarima su iste, ali se i po puno toga razlikuju, kao npr. brzina trajanja tranzicije (tempo promjena), gospodarska orijentacija i položaj (europske i azijske zemlje u tranziciji).