Amalfijska obala

40°38′N 14°36′E / 40.633°N 14.600°E / 40.633; 14.600

Amalfijska obala
Svjetska baština – UNESCO
Italija Amalfijska obala Lokacija Amalfijske obale u Italiji
Registriran:	1997. (21. zasjedanje)
Vrsta:	kulturno dobro
Mjerilo:	ii, iv, v
Ugroženost:	no
Referenca:	UNESCO

Amalfijska obala (talijanski: Costiera Amalfitana) je južna obala poluotoka Sorrentina, koja formira južni dio Napuljskog zaljeva u Provinciji Salerno (Regija Kampanija, Italija), od Positana na zapadu do mjesta Vietri sul Mare na istoku. Zapravo, njezine prirodne granice su južne padine poluotoka koje tvore brda Lattari, a koja se protežu od brda Picentini do Tirenskog mora, odvajajući napuljski zaljev od Salernoskog zaljeva.

Panorama grada Amalfi

Glavno naselje na obali je Salerno, a ostala su: Vietri sul Mare, Cetara, Maiori, Tramonti, Minori, Ravello, Scala, Atrani, Amalfi, Conca dei Marini, Furore, Praiano i Positano. Obala je zbog svog grubog terena, slikovite ljepote i raznolikosti naselja, od 1997. god. UNESCO-va svjetska baština.

Amalfijska obala je gusto naseljena od ranog srednjeg vijeka, kada je postala refugij Rimljana koji su bježali od Langobarda. Amalfi, koji je osnovan 596. kao utvrđeno naselje, odupirao se Langobardima sve do 838. kad ga je opustošio Sicardo. Ali se već slijedeće godine proglasio prijestolnicom nezavisne Almafijske republike. Od 598. godine republikom vlada izabrani Dužd, a do 11. vijeka ona je postala vodećom pomorskom silom koja je uživala monopol na trgovinu Tirenskim morem.

Neke zajednice koje su sagrađene u to vrijeme, kao što su Amalfi i Ravello, imaju arhitektonska i umjetnička djela velike vrijednosti. Naime, njihov plan zbijenih kuća koje se gomilaju na strmim liticama, povezane labirintom prolaza i stuba, arhitektura jasnog arapsko-sicilijskog utjecaja, koja podsjećaja na levantske sokake. Neke od najljepših građevina su: Saracenski toranj (Torre Saracena) u Cetari, Romanička katedrala s "Rajskim klaustrom" (jasnog orijentalnog utjecaja) u Amalfiju, crkva San Salvatore de' Bireto u Atrani (gdje se birao amalfijski dužd), te katedrala i vil Rufolo u Ravellu.

Nakon što je Amalfijska republika izgubila pomorsku dominaciju od Genovske, Mletačke republike, te Pise, osvojila ju je Španjolska. Jedine građevine iz tog vremena su tornjevi na obali kako bi se obranila od osmanskih napada.

Seoska područja predstavljaju raznolikost ljudskog prilagođavanja prirodnom okolišu i različitim načinima iskorištavanja terena, kao što su terasasti vinogradi i voćnjaci na nižim padinama, te široki pašnjaci na višim. Na brdima se nalaze brojni mali potoci koji se na nekim mjestima obrušavaju u slikovite slapove. Brojni su i tzv. "mirkro-krajolici", zapanjujuće prirodne tvorevine nastale topografskim i klimatskim varijacijama vapnenačkog krša, na razini mora i iznad.

Američki književnik John Steinbeck je tu smjestio radnju svog romana Positano iz 1953. godine.