Animizam (latinski: anima – „dah”, „duh”, „život”)[1][2] jest vjerovanje da nežive stvari posjeduju svojstvenu duhovnu suštinu.[3][4][5] Doživljava organsku i neorgansku prirodu – životinje, biljke, stijene, rijeke, meteorološke pojave, ljudske rukotvorine i riječi – kao oživljene i žive.[6] Upotrebljava se u antropologiji religije kao pojam za sistem vjerovanja mnogih autohtonih naroda i uglavnom je u suprotnosti s relativno novijim razvojem organiziranih religija.[7][8] Animizam je usmjeren na metafizički svijet s posebnim fokusom na zamisao nematerijalne duše.
Uprkos tome što svaka kultura ima zasebnu mitologiju i rituale, smatra se da animizam opisuje najčešću, temeljnu nit „duhovnih” i „natprirodnih” gledišta autohtonih naroda. Animistički svetonazor toliko je rasprostranjen među autohtonim narodima da oni često nemaju čak ni riječ na svojim jezicima koja odgovara tom pojmu (ili pojmu „religija”);[9] pojam je antropološki konstrukt.
Zbog takvih etnolingvističkih i kulturoloških neslaganja razlikuju se mišljenja o tome da li se animizam odnosi na predački način doživljavanja koji je zajednički autohtonim narodima širom svijeta ili na punopravnu osamostaljenu religiju. Aktualnu definiciju animizma koja je općeprihvaćena razvio je 1871. Edward Tylor. To je „jedan od najranijih koncepata antropologije, ako ne i prvi”.[10]
Animizam obuhvata vjerovanje da sve materijalne pojave imaju djelovanje, da ne postoji kategorička razlika između duhovnog i fizičkog svijeta te da duša i osjećајnost postoje ne samo kod ljudi, nego i kod drugih životinja, biljaka, stijena i geografskih karakteristika, kao što su planine, rijeke i drugi entiteti prirodnog okruženja. Primjeri uključuju božanstva vode, vegetacije i drveća. Osim toga, animizam može pripisati životvornost apstraktnim konceptima poput riječi, pravih imena i mitoloških metafora. Pojedini pripadnici vanplemenskog svijeta također sebe smatraju animistima, kao što su autor Daniel Quinn, kipar Lawson Oyekan i mnogi savremeni pagani.[11]