Bidermajer Biedermeier | |
---|---|
Tipični bidermajerski namještaj dnevne sobe | |
Bidermajer (njemački: Biedermeier[1]) je naziv za umjetnički stil, zapravo za prijelazno razdoblje između neoklasicizma i romantizma, između 1815. i 1848, i to onako kako ga je shvaćala buržuazija, dakle kao stil skromnoga građanskog ambijenta.[2]
Bidermajer se stilski nastavlja na klasicističke forme s kraja 18. vijeka, ali teži manjim dimenzijama, reprezentativnost zamjenjuje intimnošću.[2]
On je bio osobito raširen po Srednjoj Evropi, od Austrijskog Carstva (zajedno sa Sjevernom Italijom) i zemljama pod njegovim uticajem Njemačka i Skandinavija. Stil se rasplamsao nakon Napoleonskih ratova, perioda koji je iscrpio te zemlje, dakle u razdoblju ekonomskog osiromašenja od 1825. do 1835.[1]
Biedermeier je zapravo bio pogrdan naziv, koji su skovali Adolf Kußmaul i Ludwig Eichrodt, negdje između 1855. i 1857. da se izrugaju načinu života zvanom Vormärz, kojim se živilo po Austriji i Njemačkoj, prije 1848. i revolucionarnih zbivanja nakon toga.[3] Oni su to napravili opisujući lik seoskog učitelja Gottlieba Biedermeiera, kao sitnog buržuja zadovoljnog malim konvencionalnim stvarima.
Glavna karakteristika bidermajera bio je slatkasti - gemütlichkeit (dopadljivost) koji je naglašavao komfor porodičnog života i potpunu apolitičnost - odnosno gledanja svojih privatnih poslova. Važan objekt bidermajerskog doma bio je stol za pisanje i pianino kao neizostavni instrument za večernje druženje sa prijateljima - popularne soareje. Upravo su oni obilježili kulturni interes buržuazije, uz povećan interes za knjigom, pisanjem, plesom i poezijom, ali i hobijima. A sve to bilo je i tema bidermajerskog slikarstva, bilo da je žanr ili historijsko uvijek je bilo prožeto sentimentom. Najreprezentativniji slikari bidermajera bili su Franz Kruger, Georg Friedrich Kersting, Julius Oldach, Carl Spitzweg i Ferdinand Georg Waldmüller.[1]