Dvanaest imama

Dvanaest imama su duhovni i politički nasljednici Muhameda, prema vjerovanju imamitskog ili Ithna-‘ashariyyah ogranka šijitskog islama.^[1] Prema imamitskog teologiji, nasljednik Muhamedov je nepogrešiv ljudski pojedinac koji ne samo što pravedno vlada zajednicom, nego je također sposoban održavati i tumačiti božansko pravo i njegovo ezoteričko značenje. Poslanikove i imamove riječi i djela su vodilja i uzor koji zajednica mora slijediti; zbog toga moraju biti slobodni od pogreške i grijeha i moraju biti izabrani božanskim ukazom (nass) preko Proroka.^[2][3] Šijitski imamiti vjeruju da su dvanaest imama predskazani u hadisu o dvanaest nasljednika.

Imamitski i ismalitski šijiti vjeruju kako je ‘aql - božanska mudrost - bila izvor duša poslanika i imama te im dala ezoteričko znanje poznato kao ḥikmah te da su njihove patnje bile sredstvo božanske milosti za njihove poklonike.^[1][4][5] Iako Imam nije bio primatelj božanske objave, imao je bliski odnosa sa Bogom, te ga Bog vodi isto kao što imam vodi narod. Imam je također vođen od tajnih tekstova u svom posjedu kao što su al-Jafr i al-Jamia. Imamat ili vjerovanje u božanskog vodiča je temeljno vjerovanje imamitskih i ismailitskih ogranaka šijitskog islama i temelji se na konceptu Boga koji neće ostaviti čovječanstvo bez pristupa božanskom vodstvu.^[6]

Prema imamitima, uvijek postoji imam vremena, koji je božanski imenovan autoritet za sve potanja vjere i prava u muslimanskoj zajednici. Ali je prvi bio imam iz ove loze i, prema mišljenju imamita, legitimni nasljednik proroka islama, a koga su slijedili muški potomci Muhameda preko njegove kćeri Fatime. Svaki imam je bio sin prethodnog imama, s izuzetkom Huseina ibn Alija, koji je bio brat Hasana.^[1] Dvanaesti i posljednji imam je Muhamed al-Mahdi, za koga imamiti vjeruju da je trenutno živ i skriven prije nego što se vrati kako bi donio pravdu svijetu.^[6]

1. ↑ ^{1,0 1,1 1,2} „Shi'ite”. Encyclopedia Britannica Online. 2007. Pristupljeno 6. XI 2007. 
2. ↑ Nasr (1979), str. 10
3. ↑ Momen (1985), str. 174
4. ↑ Nasr (1979), str. 15
5. ↑ Corbin (1993), str. 45–51
6. ↑ ^{6,0 6,1} Gleave, Robert. „Imamate”. Encyclopaedia of Islam and the Muslim world; vol.1. MacMillan. ISBN 0-02-865604-0.