Romantizam, umjetnički, književni i intelektualni pokret nastao u Evropi krajem 18. vijeka, a u većini zemalja dosegao je vrhunac u razdoblju od 1800. do 1850. Djelomično je nastao kao reakcija na industrijsku revoluciju,[1] društvene i političke norme iz doba prosvjetiteljstva i naučnu racionalizaciju prirode.[2] Najviše je utjelovljen u likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti, ali imao je i velik utjecaj na historiografiju,[3] obrazovanje,[4] i prirodoslovlje.[5] Imao je također značajan i kompleksan utjecaj na politiku i, mada je većina razdoblja romantizma karekterizirao liberalizam i radikalizam, njegovi dugoročni i najznačajniji efekt bio je rast nacionalizma.
Ovaj je pokret isticao intenzivne emocije kao jedini autentični izvor estetskog doživljaja, dajući novi naglasak na osjećaje kao strahovanje, stravu i užas i strahopoštovanje, posebno ono koje se doživi kod suočavanja s novim estetskim kategorijama kao što je uzvišenost i ljepota prirode. Smatrao je narodnu umjetnost i drevne običaje plemenitima, ali je također vrlo cijenio spontanost, kao na primjer impromptu u muzici. U suprotnosti s idealima racionalizma u klasicizmu romantizam je ponovo oživio medievalizam[6] davajući naglasak na umjetničkim i narativnim elementima općenito percipiranim kao autentično srednjovjekovnima u pokušaju bijega od pojava kao što je rast broja stanovnika, ubrzana urbanizacija i industrijska revolucija.
Iako je romantizam proizašao iz njemačkog pokreta Sturm und Drang, koji je naglašavao intuiciju i emocije iznad prosvjetiteljskog racionalizma, neposredni faktori utjecaja bili su i događaji i ideologije proizašle iz Francuske revolucije. Romantizam je visoko cijenio dosege "herojskih" individualista i umjetnika, čiji su primjeri imali važan efekt u oplemenjivanju društva. Promicao je također maštu pojedinca kao kritički autoritet i instrument povećanja slobode naspram klasičnih obrazaca oblikovanja u umjetnosti. U prikazu ideja romantizma postojalo je jako pribjegavanje historijskoj i prirodnoj neizbježnosti Zeitgeistu. U drugoj polovici 19. vijeka, pojavio se pokret realizma kao dijametralna suprotnost romantizmu.[7] Propadanje romantizma u tom razdoblju bilo je povezano s višestrukim društvenim procesima, od političkih promjena do širenja nacionalizma.[8]