Temelj je najniži element nosive konstrukcije, koji opterećenje građevine prenosi na temeljno nosivo tlo. To opterećenje temelj ravnomjerno raspodjeljuje na dovoljno veliku nosivu površinu, čime se zbijanje tla zadržava unutar prihvatljivih vrijednosti, a time i sprječava pretjerano slijeganje, nagibanje ili oštećenje građevine. Izbor načina temeljenja kao i oblik temelja ovise o veličini i vrsti tereta (obliku nadtemeljne konstrukcije), nosivosti, sastavu i svojstvima tla, o stanju podzemne vode, položaju buduće građevine u odnosu na već postojeće i drugo. Prije temeljenja određuju se geomehanička svojstva tla, što se u malim dubinama provodi iskapanjem i sondiranjem, a u većim dubinama bušenjem i pokusnim opterećivanjem. Dopušteno opterećenje za nekoherentno (krupnozrno) tlo, ovisno o zbijenosti i težini sloja iznad ravnine temeljne stope, iznosi 100 do 800 kN/m², a za koherentno (sitnozrno) tlo, ovisno o konzistenciji, 20 do 400 kN/m². Najjednostavnije je temeljenje na suhom nosivom tlu, a izvodi se stupnjevitim ili kosim proširenjem temeljnoga zida kojemu je stopa ispod granice smrzavanja, oko 90 centimetara ispod površine tla. Na slabijem tlu ili kod objekta veće težine temeljiti se može neposredno na tlu povećavanjem njegove nosivosti nabijanjem, nasipavanjem, injektiranjem, te izvedbom složenijih oblika temelja.[1]