Trenje je sila koja se protivi klizanju jednoga tijela uz drugo dok se tijela međusobno pritišću, a djeluje u području dodira. Kada dođe do takvog klizanja, na pojedino tijelo trenje djeluje u suprotnom smjeru od brzine kojom kliže uz drugo tijelo, i zove se trenje klizanja. Trenje klizanja pretvara kinetičku energiju u toplinu. Statičko trenje sprečava klizanje, i jednakog je iznosa a suprotnog smjera od zbroja ostalih sila koje pokušavaju izazvati klizanje. Ako se te sile povećavaju, te njihov zbroj premaši maksimalni mogući iznos statičkog trenja (graničnu vrijednost), počinje klizanje a statičko trenje se pretvara u trenje klizanja. Granična vrijednost statičkog trenja najčešće se ne razlikuje značajno od iznosa trenja klizanja, ali ponekad može biti i znatno veća (npr. metal na metalu ili staklo na staklu), a iznimno i malo manja. Iznos sile trenja ne ovisi neposredno o veličini dodirne površine, nego samo o kemijskom sastavu i obradi ploha. Trenje je posljedica kemijskog međudjelovanja (električne sile) materijala koji su u dodiru.[1]
Najjednostavnije je analizirati trenje kad se tijela dodiruju ravnim plohama. No, u pojedinim područjima primjene analiziraju se i drugi specijalni slučajevi, kao što je užetno trenje na okruglom profilu, ili trenje kod kotrljanja, itd.
Usto, osim opisanoga uobičajenog značenja, pojam trenja u širem smislu može se protegnuti i na različite druge otpore relativnom gibanju, kao što je otpor sredstva koji djeluje na kruto tijelo koje se giba kroz fluid, ili međudjelovanje susjednih slojeva fluida koji se gibaju različitim brzima (zbog viskoznosti) itd. No, u ovome tekstu promatra se samo trenje koje se protivi klizanju.