Back Tartameca AN تلعثم Arabic تهتهه ARZ Kəkələmə AZ Заіканне BE Заекване Bulgarian Disfèmia Catalan Koktavost Czech Atal dweud CY Stammen Danish
| Mucanje | |
|---|---|
| Drugi nazivi | Zamuckivanje, Alalia syllabaris, Alalia literalis, Anarthria literalis, disfemija[1] |
| Specijalnost | Logopedija |
| Simptomi | Nehotično ponavljanje zvuka i poremećaj ili blokiranje govora |
| Komplikacije | Stid, maltretiranje, socijalna anksioznost, strah od javnog govora |
| Uobičajeno pojavljivanje | Dob 2–5 godina |
| Trajanje | Dugoročno |
| Uzroci | Nepoznati |
| Diferencijalna dijagnoza | disfonija[1] |
| Tretman | Logopedija |
| Lijek | Antagonisti dopamina |
| Prognoza | Obično se povlači u kasnom djetinjstvu; 20% slučajeva traje u odrasloj dobi |
| Frekvencija | oko 1% |
Mucanje ili zamuckivanje je poremećaj govora u kojem je tok govora poremećen nehotičnim ponavljanjima i produžavanjem glasova, slogova, riječi , ili fraze, kao i nehotične tihe pauze ili blokovi u kojima osoba koja muca ne može proizvesti zvukove.[2] Termin mucanje povezuje se najčešće s nevoljnim ponavljanjem zvukova, ali uključuje i neuobičajeno oklijevanje ili pauzu prije govora, koje ljudi koji mucaju nazivaju blokovi, i produžavanje određenih zvukova, obično samoglasnika ili poluglasova. Prema Watkinsu i drugima, mucanje je poremećaj "izbora, pokretanja i izvođenja motorinih sekvenci neophodnih za tečnu proizvodnju govora".[3] Za mnoge ljude koji mucaju, ponavljanje je glavna briga. Izraz "mucanje" pokriva širok raspon ozbiljnosti, od jedva primjetnih prepreka koje su uglavnom kozmetičke prirode do teških simptoma koje efikasno sprječavaju oralnu komunikaciju. Skoro 70 miliona ljudi širom sveta muca,[4] što je oko 1% svjetske populacije.[3]
Utjecaj mucanja na funkcionisanje i emocijsko stanje osobe može biti ozbiljan. Ovo može uključivati strah od izgovaranja određenih samoglasnika ili suglasnika, strah od toga da će biti uhvaćeni kako mucaju u društvenim situacijama, samonametnutu izolaciju, anksioznost, stres, sram, nisko samopoštovanje, moguća meta maltretiranja (posebno kod djece), korištenje zamjene riječi i preuređivanje riječi u rečenici kako bi se sakrilo mucanje ili osjećaj "gubljenja kontrole" tokom govora. Mucanje se ponekad popularno doživljava kao simptom anksioznosti, ali ne postoji direktna korelacija u tom smjeru.[5]
Mucanje općenito nije problem s fizičkom proizvodnjom govornih zvukova ili prenošenjem misli u riječi. Smatra se da akutna nervoza i stres ne uzrokuju mucanje, ali mogu izazvati mucanje kod ljudi koji imaju poremećaj govora, a život sa stigmatiziranim invaliditetom može rezultirati anksioznošću i visoko alostatsko stresnim opterećenjem (hronična nervoza i stres) koji smanjuju količinu akutnog stresa potrebnog da izazove mucanje kod bilo koje osobe koja muca, pogoršavajući situaciju na način pozitivne povratne informacije sistema; za ovo stanje je predložen naziv "sindrom mucajućeg govora".[6][7] Neither acute nor chronic stress, however, itself creates any predisposition to stuttering.
Poremećaj je također "promjenjiv", što znači da u određenim situacijama, kao što je telefonski razgovor ili u velikoj grupi, mucanje može biti teže ili manje, ovisno o tome da li je osoba koja muca, samostalna ili ne, svesna svog mucanja. Ljudi koji mucaju često otkriju da njihovo mucanje varira i da imaju "dobre" i "loše" dane i dane "bez mucanja". Vremena u kojima njihovo mucanje fluktuira mogu biti nasumična.[8] Iako su tačna etiologija ili uzroci mucanja nepoznati, smatra se da doprinose i gentičke i neurofiziološke predispozicije. Dostupni su mnogi tretmani i logoterapijske tehnike koje mogu pomoći u smanjenju govorne disfluentnosti kod nekih ljudi koji mucaju do tačke u kojoj neuvježbano uho ne može prepoznati problem; međutim, još u suštini ne postoji lijek za ovaj poremećaj. Ozbiljnost mucanja osobe bi odgovarala količini govorne terapije koja je potrebna za smanjenje disfluentnosti. Za ozbiljno mucanje potrebna je dugotrajna terapija i naporan rad kako bi se smanjila disfluentnost.[9]
- ^ a b GREENE, J. S. (1. 7. 1937). "Dysphemia and Dysphonia: Cardinal Features of Three Types of Functional Syndrome: Stuttering, Aphonia and Falsetto (Male)". Archives of Otolaryngology–Head & Neck Surgery. American Medical Association (AMA). 26 (1): 74–82. doi:10.1001/archotol.1937.00650020080011. ISSN 0886-4470.
- ^ World Health Organization ICD-10 F95.8 – Stuttering Arhivirano 2. 11. 2014. na Wayback Machine.
- ^ a b [Carlson, N. (2013). Human Communication. In Physiology of behavior (11th ed., pp. 497–500). Boston: Allyn and Bacon.]
- ^ "11 Facts About Stuttering". Arhivirano s originala, 19. 7. 2014. Pristupljeno 15. 7. 2014.
- ^ "What is the relationship between stuttering and anxiety? | British Stammering Association". www.stammering.org. Arhivirano s originala, 23. 4. 2017. Pristupljeno 20. 3. 2019.
- ^ http://www.stutteredspeechsyndrome.com Arhivirano 8. 2. 2011. na Wayback Machine
- ^ Irwin, M. (2006). Au-Yeung, J.; Leahy, M. M. (ured.). Terminology – How should stuttering be defined? And why? – Research, Treatment, and Self-Help in Fluency Disorders: New Horizons. The International Fluency Association. str. 41–45. ISBN 978-0-9555700-1-8. Arhivirano s originala, 28. 9. 2015.
- ^ Bowen, Caroline. "Information for Families: Stuttering- What can be done about it?". speech-language-therapy dot com. Arhivirano s originala, 2. 4. 2015. Pristupljeno 19. 6. 2013.
- ^ Ashurst JV, Wasson MN (oktobar 2011). "Developmental and persistent developmental stuttering: an overview for primary care physicians". The Journal of the American Osteopathic Association. 111 (10): 576–80. PMID 22065298. Arhivirano s originala, 9. 5. 2018. Pristupljeno 29. 1. 2022.