Paleocen

Paleocen (stgrč. παλαιός – palaios = staro + ἠώς – eos = zora + καινός – kainos = novo) jest geološka epoha, prvo razdoblje paleogena, jedan od perioda kenozoika. Ime paleocen, skovao je francuski i njemački autor Wilhelm Philipp Schimper u 1847., a ostalo je nejasnoi da li odnosi na pojave u divljin, kao "novi-stari" u to vrijeme, prije nego što su se pojavili moderni redovi sisara u eocenu.^[1]

Paleocen obuhvata vrijeme između kraja krede (prije 66 miliona godina) i početka eocena (prije 56 miliona godina). Njegov početak i kraj označeni su kredno-paleogenslim izumiranjem i toplotnim maksimumom paleocen-eocen. Kao i u drugim geološkim razdobljima, slojevi koji ograničavaju ovo razdoblje dobro su identificirani, ali nisu datirani s maksimalnom preciznošću. U prošlosti Zemlje, paleocen je trajao oko 10 miliona godina. ^[2][3]

Paleocenska flora naslijedila je dosta obilježja krede, kada su bili česti predstavnici mediteranske grmolikih i zeljastih biljnih vrsta. Posebno široko diversificiraju hrastovi i javorovi.

Fauna je obilježena pojavom prvih viših sisara, dok je od nižih, iz mezozoika ušao samo jedan rod. U skupini viših sisara razgranavaju se skoro svi rodovi, među kojima se ističe najstariji kopitar, iz roda Moehypus – prapredak današnjeg konja, koji je bio veličine lisice i na nogama je imao pet prstiju. Numuliti započinju svoj razvoj, ga bi dostigli svoj maksimum bioraznolikosti u sljedećoj epohi – eocenu. Paleocen je podijeljen na tri sprata:

• gornji – sparanski,
• srednji – tanetski, i
• donji – monski.^[4]

Paleocenski elementi taloženi su u dva bazena: u području mediteranske geosinklinale i Sjevernoevropskom moru. Tokom monskog kata, nataloženi su krečnjaci preko kojih leže laporovito-glinovite tvorevine. U tanetu, nakon povlačenja mora sedimentiraju se koanglomerati i pijesak, dok je sparanski kat predstavljen lagunskim sedimentima. Alpska orogeneza u paleocenu se nastavlja laramijskom fazom. Orogeni pokreti zahvatili su geosinklinalu Tetisa iznad koje se izdižu složeni planinski vijenci alpsko-himalajskih planina.

Epirogena pomjeranja u paleocenu prouzrokovala su izčezavanje epikontinentalnih mora; Srednjoevropsko more se povlači. Raspored kopna i mora u paleocenu mijenja se i nastavlja se komadanje Gondvane, uz udaljavanje pojedinih kontinenata. Indijski okean postepeno dobija svoj današnji format, Antarktik se odvaja od glavne jezgre, tj. od Afrike i brazilskog kopna. Dimenzije Tetisa svedene su na bazen Jadranskog mora i provansalski bazen. Sjeverno more uključuje prostor od Engleske do Urala i dalje preko sibirske platforme. Reljef Evroazije i obje Amerike dosta je ptomijenjen. Laramijskom fazom alpske orogeneze rastu sredozemna i pacifička zona mlađih nabranih planina.

Pojačane su erozija i denudacija, a izdizanjem ovih zona rijeke su bile usmjerene prema borealnom moru i Atlantskom okeanu. Klima je bila topla i vlažna, što potvrđuju naslage uglja. U nekim dijelovima Azije i Sjeverne Amerike klima je bila suha. Ugalj postaje najznačajnija sirovina, a javljaju se i fosfati.

Gornjem, srednjem i donjem paleoceno odgovaraju određena faunistička stanja koja su označena kao: dani, sjeland i tanet.

1. ^ "ICS - Chart/Time Scale". www.stratigraphy.org. Pristupljeno 28. 8. 2019.
2. ^ https://web.archive.org/web/20170921215225/http://doc.rero.ch/record/210367/files/PAL_E4389.pdf }}
3. ^ Vellekoop, J.; Sluijs, A.; Smit, J.; Schouten, S.; Weijers, J. W. H.; Sinninghe Damste, J. S.; Brinkhuis, H. (2014). "Rapid short-term cooling following the Chicxulub impact at the Cretaceous-Paleogene boundary". Proceedings of the National Academy of Sciences. 111 (21): 7537–7541. Bibcode:2014PNAS..111.7537V. doi:10.1073/pnas.1319253111. PMID 24821785.
4. ^ Jablonski, D.; Chaloner, W. G. (1994). "Extinctions in the fossil record (and discussion)". Philosophical Transactions of the Royal Society of London B. 344 (1307): 11–17. doi:10.1098/rstb.1994.0045.