Pragmatizam

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Pragmatizam (pragma = djelo, djelovanje, rad, čin i slično) jest filozofski pravac koji je nastao u Americi. Predstavnici su: John Dewey, Charles Peirce, William James.

Pragmatizam izražava vjeru u modernu tehnologiju i on je izraz industrijske civilizacije savremenog društva. Pragmatizam uči da cilj "filozofiranja" mora biti praktična korist. Ova ideja se nalazi svuda pa i u religiji i može se lako izraziti ovim temeljnim učenjem:

Bolji je gram iskustva nego tovar teorija

Ovaj filozofski pravac smatra da su ideje dobre samo kao plan djelovanja i da imaju vrijednost prema učinku - prema koristi. Kada se ideje slažu sa stvarnošću pomažu nam da se lakše snalazimo, prilagodimo. Za pragmatiste, istinita je ona ideja koja je korisna.

Kritike pragmatizma su slične kritikama pozitivizma, a one se fokusiraju na jednostavno gledanje ovih pravaca i na zanemarivanje vrijednosti teoretskog razmatranja.

Pragmatizam je filozofsko shvatanje, nastalo u SAD-u krajem 20. vijeka, prema kome praktična korist i djelovanje prestavljaju osnovni kriterij za procenjivanje da li su saznajni iskazi smisleni i istiniti. Na njegov razvoj uticali su pozitivizam, engleski empirizam i utilitarizam. Može se smatrati jednom modifikacijom verifikacionizma.

Sama riječ vodi porijeklo od grčke riječi pragma (djelo, djelovanje, čin). Pojam korisno upotrebljava se u pragmatizmu različito: ponekad u smislu pojedinačne, ali češće u smislu opće društvene koristi ili dobra.

Pragmatistički metod rješava teoretske sporove tako što iz razmatranih stavova izvodi praktične posljedice, a zatim prihvata one stavove čije su posljedice korisnije ili prihvatljivije. Ako neki stavovi ne proizvode nikakve praktične posljedice, oni se odbacuju kao besmisleni.

Za razliku od pozitivista, pragmatisti ne odbacuju metafiziku u potpunosti, jer prihvataju sva vjerovanja koja imaju korisne posljedice, bez obzira da li su metafizička ili nisu. Iz takvog stava proizilazi tolerantan odnos prema različitim naučnim, moralnim, religioznim i političkim pitanjima. U skladu s tim, oni se razlikuju od pozitivista i po tome što smatraju da i vrijednosti mogu biti predmet saznanja i da sama naučna saznanja zavise od društvenih vrijednosti. S druge strane, slično pozitivistima, oni pridaju presudan značaj nauci u društvenom životu, ali se od njih razlikuju po tome što istinitost i smisaonost saznajnih iskaza određuju na osnovu društvene koristi, a ne isključivo na osnovu čisto naučne provjerljivosti.