Back الانتفاضة الفلسطينية الأولى Arabic Primer Intifada AST بیرینجی اینتیفاضه AZB Първа интифада Bulgarian Primera intifada Catalan ڕاپەڕینی یەکەمی فەلەستین CKB První intifáda Czech Intifada Cyntaf Palesteina CY Første intifada Danish Erste Intifada German

Prva intifada

Prva intifada
Dio izraelsko–palestinskog sukoba

Od gore ka dolje:
  • Palestinski demonstranti se suprostavljaju izraelskim trupama u Gazi (1987)
  • Izraelski vojni kontrolni punkt u blizini Džabalije u Pojasu Gaze (1988)
Datum9. decembar 1987 – 13. septembar 1993
(5 godina, 9 mjeseci i 5 dana)
Lokacija
Rezultat Ustanak ugušen[1]
Teritorijalne
promjene		 Stvaranje "područja" Zapadne obale Sporazumom iz Osla II (1995)
Sukobljene strane
Izrael Al-Qiyada al-Muwhhada Hamas
Palestinski islamski džihad
Komandanti i lideri
Žrtve i gubici
179–200 ubili Palestinci[4] 1.962 ubijeno[5]
  • 1.603 ubili Izraelci[5]
  • 359 ubili Palestinci[5]

Prva intifada (arapski: الانتفاضة الأولى, 'Prvi ustanak'), također poznata kao Prva palestinska intifada,[4][6] bila je neprekidna serija protesta građanske neposlušnosti i nereda koje su izveli Palestinci u palestinskim teritorijama pod okupacijom Izraela.[7] Bila je motivirana kolektivnom palestinskom frustracijom zbog izraelske vojne okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze koja se približavala dvadesetogodišnjici, a započela je nakon arapsko-izraelskog rata 1967.[8] Pobuna je trajala od decembra 1987. do Madridske konferencije 1991, iako neki datiraju njen završetak na 1993, kada je potpisan sporazum iz Osla.[4]

Intifada je počela 9. decembra 1987.[9] u izbjegličkom kampu Jabalia nakon što se izraelski vozač kamiona sudario sa parkiranim civilnim vozilima, ubivši četiri palestinska radnika, od kojih su trojica bila iz izbjegličkog kampa.[10][11] Palestinci su optužili da je sudar bio namjeran odgovor na ubistvo jednog Izraelca u Gazi nekoliko dana ranije.[12] Izrael je negirao da je nesreća, koja se dogodila u vrijeme pojačanih tenzija, bila namjerna ili koordinirana.[11] Palestinski odgovor karakterizirali su protesti, građanska neposlušnost i nasilje.[13][14] Bilo je grafita, barikadiranja,[15][16] i široko rasprostranjenog bacanja kamenja i molotovljevih koktela na izraelsku vojsku i njenu infrastrukturu unutar Zapadne obale i Pojasa Gaze. Ovo je u kontrastu s građanskim naporima uključujući generalne štrajkove, bojkote izraelskih institucija civilne uprave u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, ekonomski bojkot koji se sastoji od odbijanja da se u izraelskim naseljima radi na izraelskim proizvodima, odbijanja plaćanja poreza i odbijanja vožnje palestinskim automobilima sa izraelskim licencama.

Izrael je kao odgovor rasporedio oko 80.000 vojnika. Izraelske protivmjere, koje su u početku uključivale često korištenje bojne municije u slučajevima nemira, Human Rights Watch je kritikovao kao nesrazmjerne, pored prekomjerne upotrebe smrtonosne sile od strane Izraela.[17] U prvih 13 mjeseci ubijeno je 332 Palestinca i 12 Izraelaca.[18][19] Slike vojnika koji tuku adolescente toljagama su potom dovele do prihvatanja ispaljivanja polusmrtonosnih plastičnih metaka.[18] Tokom cijele šestogodišnje intifade, izraelska vojska je ubila najmanje 1.087 Palestinaca, od čega 240 djece.[20]

Među Izraelcima, ubijeno je 100 civila i 60 izraelskih vojnika,[21] često od strane militanata izvan kontrole Intifadinog Jedinstvenog nacionalnog vođstva ustanka,[22] a više od 1.400 izraelskih civila i 1.700 vojnika je ranjeno.[23] Nasilje unutar Palestine je također bila istaknuta karakteristika Intifade, sa široko rasprostranjenim pogubljenjima oko 822 Palestinca koja su ubijena kao navodni izraelski kolaboracionisti (1988–april 1994).[24] U to vrijeme Izrael je navodno dobio informacije od oko 18.000 Palestinaca koji su bili kompromitovani,[25] iako je manje od polovine imalo dokazan kontakt s izraelskim vlastima.[26] Druga intifada koja je uslijedila održana je od septembra 2000. do 2005.

  1. ^ Kober, Avi, Israel's Wars of Attrition: Attrition Challenges to Democratic States, p. 165
  2. ^ Murphy, Kim (10 September 1993). "Israel and PLO, in Historic Bid for Peace, Agree to Mutual Recognition". Los Angeles Times. Arhivirano s originala, 6 April 2019. Pristupljeno 19 March 2014.
  3. ^ "Profile: Marwan Barghouti". BBC News. 26 November 2009. Pristupljeno 9 August 2011. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ a b c Nami Nasrallah, 'The First and Second Palestinian intifadas,' in David Newman, Joel Peters (eds.) Routledge Handbook on the Israeli-Palestinian Conflict, Routledge, 2013, pp. 56–68, p. 56.
  5. ^ a b c Kober, Avi (2005). "From Blitzkrieg To Attrition: Israel's Attrition Strategy and Staying Power". Small Wars & Insurgencies. 16 (2): 216–240. doi:10.1080/09592310500080005.
  6. ^ Eitan Alimi (9 January 2007). Israeli Politics and the First Palestinian Intifada: Political Opportunities, Framing Processes and Contentious Politics. Taylor & Francis. str. 1. ISBN 978-0-203-96126-1.
  7. ^ "Intifada begins on Gaza Strip". History.com. Pristupljeno 15 February 2020.
  8. ^ Lockman; Beinin (1989), p. 5.
  9. ^ Edward Said (1989). Intifada: The Palestinian Uprising Against Israeli Occupation. South End Press. str. 5–22. ISBN 978-0-89608-363-9.
  10. ^ Berman 2011, str. 41.
  11. ^ a b Omer-Man, Michael (4 December 2011). "The accident that sparked an Intifada". The Jerusalem Post. Pristupljeno 3 September 2011. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  12. ^ David McDowall,Palestine and Israel: The Uprising and Beyond, University of California Press, 1989 p. 1
  13. ^ Ruth Margolies Beitler, The Path to Mass Rebellion: An Analysis of Two Intifadas, Lexington Books, 2004 p.xi.
  14. ^ Lustick, Ian S. (1993). Brynen, Rex; Hiltermann, Joost R.; Hudson, Michael C.; Hunter, F. Robert; Lockman, Zachary; Beinin, Joel; McDowall, David; Nassar, Jamal R.; Heacock, Roger (ured.). "Writing the Intifada: Collective Action in the Occupied Territories". World Politics. 45 (4): 560–594. doi:10.2307/2950709. ISSN 0043-8871. JSTOR 2950709. S2CID 147140028.
  15. ^ "Palestinian intifada". BBC NEWS. Pristupljeno 3 September 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  16. ^ Salem, Walid (2008). "Human Security from Below: Palestinian Citizens Protection Strategies, 1988–2005". u den Boer, Monica; de Wilde, Jaap (ured.). The Viability of Human Security. Amsterdam University Press. str. 179–201., on p. 190.
  17. ^ "The Israeli Army and the Intifada – Policies that Contribute to the Killings". Human Rights Watch. Pristupljeno 15 February 2020.
  18. ^ a b Audrey Kurth Cronin 'Endless wars and no surrender,' in Holger Afflerbach, Hew Strachan (eds.) How Fighting Ends: A History of Surrender, Oxford University Press 2012 pp. 417–433 p. 426.
  19. ^ Wendy Pearlman, Violence, Nonviolence, and the Palestinian National Movement,Cambridge University Press 2011, p. 114.
  20. ^ "Fatalities in the first Intifada". B'tselem. Pristupljeno 8 December 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  21. ^ B'Tselem Statistics; Fatalities in the first Intifada.
  22. ^ Mient Jan Faber, Mary Kaldor, 'The deterioration of human security in Palestine,' in Mary Martin, Mary Kaldor (eds.) The European Union and Human Security: External Interventions and Missions, Routledge, 2009 pp. 95–111.
  23. ^ 'Intifada,' in David Seddon, (ed.)A Political and Economic Dictionary of the Middle East, Taylor & Francis 2004, p. 284.
  24. ^ Human Rights Watch, Israel, the Occupied West Bank and Gaza Strip, and the Palestinian Authority Territories, November, 2001. Vol. 13, No. 4(E), p. 49
  25. ^ Amitabh Pal, "Islam" Means Peace: Understanding the Muslim Principle of Nonviolence Today, ABC-CLIO, 2011 p. 191.
  26. ^ Lockman; Beinin (1989), p. [1]

Prva intifada

Dodaje.pl - Ogłoszenia lokalne