Restauracija kapitalizma, retrogradni povijesni proces povratka socijalističkog društveno-ekonomskog uređenja (real socijalizam i samoupravni socijalizam) u kapitalistički u istočnoevropskim zemljama, Jugoslaviji, republikama SSSR-a te u Kini i Vijetnamu krajem XX. i početkom XXI. vijeka. U svom najširem smislu označava ekonomske i političke prilike u državama u kojima je sprovedena restauracija kapitalizma.
Pod zemljama s restauriranim kapitalizmom se u pravilu podrazumijevaju zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka s bivšim republikama SSSR-a te SFRJ i Albanija, a isto tako i socijalističke zemlje Dalekog istoka koje postepenim reformama vraćaju kapitalistički poredak poput Kine i Vijetnama; rjeđe se tu svrstavaju zemlje tzv. Trećeg svijeta kao što su npr. Etiopija, Kambodža, Jemen ili Sejšeli jer su pokušaji izgradnje socijalističkog poretka bili kratkotrajni.
Iako prilike u društvima restauriranog kapitalizma bitno variraju od zemlje do zemlje, kod svih njih se zbila prvobitna akumulacija kapizala[1], tj. formalna ili stvarna transformacija (otimanje) društvenog ili državnog vlasništva u privatne ruke: kleptokratija, mafiokratija; privreda se prepušta tzv. 'slobodnom tržištu', tj. monopolizmu svjetskih korporacija i financijskih institucija, što je poprimilo razmjere kolonizacije. Preobraźaj jednostranačke partitokracije u višepartijsku partitokratiju, često nije dovela do demokratizacije društva, več čak do ukidanja mnogih stečenih osnovnih ljudskih prava poput demokracije na radnom mjestu i samoupravljanje u mjesnim zajednicama[2].
Restauracija kapitalizma se zbila velikom brzinom i obično imala posljedice u naglom siromašenju najširih slojeva stanovništva, odnosno naglom bogaćenju uskog kruga predatora[3], "novokomponovanih" kapitalista, tzv. tajkuna. Uz te trendove se vezivao i trend rasta korupcije i kriminala, odnosno raznih oblika društvene patologije kao potpune degradacije kulturnih standarda stanovništva, patološki konzumerrizam siromašnih, repatrijarhalizacija društva, odsustvo etičkih normi itd., itd.