Sfinga

Sfinga (grčki Sfinx, latinski Sphinx) u grčkoj tradiciji, sfinga je izdajničko i nemilosrdno biće sa glavom žene, tijelom lava i ptičjim krilima. Prema grčkom mitu, ona postavlja zagonetku ljudima koje sretne, te ih ubija i jede kada je ne riješe.^[1] Ova smrtonosna verzija sfinge pojavljuje se u mitu i drami o Edipu.^[2]

U egipatskoj mitologiji, nasuprot tome, sfinga je tipično prikazana kao muškarac (grčki: ανδρόσφιγξ) i smatrana je dobroćudnim prikazom snage i žestine, obično faraona. Za razliku od grčkih ili levantinskih/mezopotamskih, egipatske sfinge nisu imale krila.

I grčke i egipatske sfinge smatrane su čuvarima, a njihove statue su često stajale uz ulaze u hramove.^[3] Tokom renesanse sfinga je doživela veliki preporod u evropskoj dekorativnoj umjetnosti. Tokom ovog perioda, slike sfinge su u početku bile slične staroegipatskoj verziji, ali kada su kasnije izvezene u druge kulture, sfinga je često zamišljana sasvim drugačije, dijelom zbog različitih prijevoda opisa originala, a dijelom kroz razvoj koncepta jer je integrisan u druge kulturne tradicije.

Međutim, prikazi sfinge općenito se povezuju s velikim arhitektonskim strukturama, kao što su kraljevske grobnice ili vjerski hramovi.

Po jednom vjerovanju, sfinga je kći stoglavog diva Tifona i njegove žene Ehidne, a po drugom ona je kći Himere i Ortrusa.

Sfinga je živjela je na gori Sfingiju kraj Tebe. Imala je običaj da svakom putniku ili slučajnom prolazniku postavi pitanje: "Ko ujutro ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Svi koji nisu uspjeli da odgovore na njeno pitanje su pali kao žrtve njenih kandži. Sfinga je rastrgala mnogo ljudi, među njima i plemenitih Tebanaca koji su pokušavali da oslobode grad Tebu od nje.

Zagonetku je riješio Edip koji je dao tačan odgovor na njeno pitanje: "To je čovjek! U svom ranom životu nespretno puzi na sve četiri, u zreloj dobi ide ne dvije, a u suton svog života zbog slabosti podupire se štapom koji mu je treća noga!" Sfinga se nakon njegovog odgovora bacila sa stijene u more, jer joj je sudbina namjenila smrt u trenutku kad neko riješi njenu zagonetku.

1. ^ "Dr. J's Lecture on Oedipus and the Sphinx". People.hsc.edu. Pristupljeno 15. 5. 2014.
2. ^ Kallich, Martin. "Oedipus and the Sphinx." Oedipus: Myth and Drama. N.p.: Western, 1968. N. pag. Print.
3. ^ Stewart, Desmond. Pyramids and the Sphinx. [S.l.]: Newsweek, U.S., 72. Print.