Sunce .svg){kind=small} | |
|---|---|
 | |
| Fizikalne osobine | |
| Ekvatorijalni poluprečnik | 6,955×105 km |
| Površina | 6,0877×1012 km2 |
| Zapremina | 1,412×1018 km3 |
| Masa | 1,9891×1030 |
| Prosječna gustoća | 1,408×103 kg/m3 |
| Ekvatorijalna površinska gravitacija | 274.0 m/s2 27,94 g |
| Brzina oslobađanja | 617,7 km/s |
| Temperatura | Centar: ~ 1,57×107 K Fotosfera: 5.778 K Korona:~5×106K |
| Osobine fotosfere | |
| Fotosferski sastav | Vodik: 73,46% Helij: 24,85% Kisik: 0,77% Ugljik 0,29% Željezo: 0,16% Neon: 0,12% Dušik: 0,09% Silicij: 0,07% Magnezij:: 0,05% Sumpor: 0,04% |
Sunce je središnja zvijezda našeg planetarnog sistema - Sunčevog sistema. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, komete, meteori, transneptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.
Sunce je gotovo savršena kugla (razlika između ekvatora i pola je samo 10 km) i sastoji se od plinovite vruće plazme, koja je isprepletena s magnetnim poljima.[1][2] Prečnik mu iznosi oko 1.392.000 km, što je za 109 puta više od Zemlje, a ima masu od oko 2×1030 kilograma, što je za 330.000 puta više od Zemlje, a to predstavlja 99,86 % mase cijelog Sunčevog sistema.[3] Po hemijskom sastavu ¾ mase Sunca čini vodik, dok je ostatak uglavnom helij, a manje od 2 % čine teži elementi kao što su kisik, ugljik, neon, željezo i drugi.
Prema spektralnoj klasi, Sunce spada u klasu G2V odnosno klasu žutog patuljka, zato što je vidljiva svjetlost najizraženija u žutozelenom dijelu spektra, iako je ukupno svjetlost sa Sunca bijela, zbog raspršenja svjetlosti u Zemljinoj atmosferi izgleda žuto na plavoj podlozi neba. Spektralna oznaka G2 pokazuje površinsku temperaturu, koja iznosi 5.778 K (5.505 °C), dok oznaka V pokazuje da je Sunce, kao i većina drugih zvijezda, u glavnom nizu (Hertzsprung-Russellov dijagram) i da stvara energiju nuklearnom fuzijom, pretvarajući hidrogen u helij.[4][5] U jezgri Sunca, svake sekunde izgori 4,3 milijarde kg vodika, pretvarajući se u helij. Iako su nekada astronomi smatrali da je Sunce mala i beznačajna zvijezda, ispostavilo se da je Sunce svjetlije od 85 % zvijezda u Mliječnom putu, a većina zvijezda spada u crvene patuljke.[6][7] Apsolutna magnituda ove zvijezde je +4,83, ali s obzirom da nam je Sunce puno bliže od ostalih zvijezda, vidimo ga kao najsjajnije nebesko tijelo s prividnom magnitudom -26,74.[8][9] Vanjski dio Sunčeve atmosfere, koji zovemo korona, stalno ispušta dio plazme u svemir u obliku Sunčevog vjetra, kao struju električki nabijenih čestica koja se širi do otprilike 100 astronomskih jedinica (AJ – udaljenost od Zemlje do Sunca). Balon međuzvjezdane materije koju stvara Sunčev vjetar naziva se heliosfera: to je najveća neprekidna struktura u Sunčevom sistemu. Osim Zemlje i drugih planeta, oko Sunca kruže i asteroidi, komete, meteoroidi, trans-neptunski objekti u Kuiperovom pojasu i čestice prašine.[10][11]
- ^ "How Round is the Sun?". NASA. 2. 10. 2008. Arhivirano s originala, 13. 5. 2011. Pristupljeno 7. 3. 2011.
- ^ "First Ever STEREO Images of the Entire Sun". NASA. 6. 2. 2011. Arhivirano s originala, 16. 4. 2011. Pristupljeno 7. 3. 2011.
- ^ Woolfson, M. (2000). "The origin and evolution of the solar system". Astronomy & Geophysics. 41 (1): 1.12. doi:10.1046/j.1468-4004.2000.00012.x.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ "Sun". World Book. NASA. Arhivirano s originala, 17. 2. 2005. Pristupljeno 31. 10. 2009.
- ^ Wilk, S. R. (2009). "The Yellow Sun Paradox". Optics & Photonics News: 12–13. Arhivirano s originala, 18. 6. 2012. Pristupljeno 23. 6. 2015.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ Than, K. (2006). "Astronomers Had it Wrong: Most Stars are Single". Space.com. Pristupljeno 1. 8. 2007.
- ^ Lada, C. J. (2006). "Stellar multiplicity and the initial mass function: Most stars are single". Astrophysical Journal Letters. 640 (1): L63–L66. Bibcode:2006ApJ...640L..63L. doi:10.1086/503158.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ Burton, W. B. (1986). "Stellar parameters" (PDF). Space Science Reviews. 43 (3–4): 244–250. doi:10.1007/BF00190626.CS1 održavanje: ref=harv (link)[mrtav link]
- ^ Bessell, M. S.; Castelli, F.; Plez, B. (1998). "Model atmospheres broad-band colors, bolometric corrections and temperature calibrations for O–M stars". Astronomy and Astrophysics. 333: 231–250. Bibcode:1998A&A...333..231B.CS1 održavanje: ref=harv (link)
- ^ "A Star with two North Poles". Science @ NASA. NASA. 22. 4. 2003. Arhivirano s originala, 18. 7. 2009. Pristupljeno 23. 6. 2015.
- ^ Riley, P.; Linker, J. A.; Mikić, Z. (2002). "Modeling the heliospheric current sheet: Solar cycle variations" (PDF). Journal of Geophysical Research. 107 (A7): SSH 8–1. Bibcode:2002JGRA..107.1136R. doi:10.1029/2001JA000299. CiteID 1136. Arhivirano s originala (PDF), 14. 8. 2009. Pristupljeno 23. 6. 2015.