Svijest

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Svijest je najmlađa (u filogenetskom smislu), nasloženija i isključivo ljudska psihička funkcija, koja se različito definiše: svijest obuhvata sve ono što postoji u datom trenutku u psihi čovjeka uz doživljavanje sebe i okoline kao i svjesnost i saznanje o postojanju sopstvene svijesti (self). Drugi definišu svijest kao sveukupnost psihičkog doživljavanja. Svijest je sveukupnost psihičkog doživljavanja u datom trenutku. Čovjek je misaono biće i jedini svjesni faktor u biosferi. To je jedna od temeljnih osobenosti ljudske vrste, na kojoj u suštini počivaju praktično sve bitne odrednice njene društvene, kulturne i biološke prirode. U živom svijetu susrećemo relativno brojne primjere instinktivne zoopsihike, ali jedino čovjek zna šta se dešava u njemu, sa njim i oko njega: on zna da misli – upravo u trenutku dok misli, zna da osjeća – tada kada osjeća, svjestan je svog djelovanja – ako to i kada čini. Svjestan je, dakle, svojih i okolinskih stanja, ponašanja i djelovanja, vremenskih i prostornih relacija i njihovih mogućih mjera. Svijest omogućuje spoznaju sopstvenih aktivnosti, unutrašnjih i spoljnih promjena; zahvaljujući njoj znamo ko smo, šta smo i kakvi smo – kakvi smo bili juče ili kakvi ćemo (vjerovatno) biti sutra, znamo da se biološki i duhovno razlikujemo od ostalih ljudi i okolnog svijeta uopće.

Svijest je nastala iz potrebe permanentnog prilagođavanja prirodnoj i društvenoj sredini. Svjesno reagujemo redovno kada nesvjesni odgovor na vanjsko djelovanje postaje nedovoljan za adekvatnu i svrsishodnu adaptaciju, tj. svijest se javlja iz potrebe misaonog prevladavanja nedostataka u nervno–automatskom prilagođavanju. Objektivni kriterij svijesti je njena stvarna uloga u višim oblicima adaptacije vezanim za odgovarajuće neurofiziološke reakcije i procese u kori velikog mozga. Aktivnost nižih nervnih centara nije praćena sviješću: u normalnim okolnostima, uopće ne znamo, tj. nismo svjesni šta se događa u funkciji kičmene moždine, produžene moždine ili malog mozga, npr. Subjektivni kriterij svijesti može se poistovjetiti sa pojmom psihološki. Riječ je o tome da o svijesti sudimo i na osnovu sopstvene spoznaje unutrašnjih doživljaja. Po tome što normalan čovjek zna da misli, zna šta hoće, zna da i šta osjeća, zaključujemo da je on svjestan svojih misli, želja, osjećanja, ponašanja i aktivnosti. Stepen bistrine (lucidnosti) ili jasnoće svijesti veoma je različit i označava se kao nivo budnosti. U tom smislu, svijest može biti:

• bistra – misaona, koja zahtijeva održavanje određenog stupnja koncentracije,
• spontana – za koju nije potreban napor koncentracije,
• podsvjesnost – koja održava redovne automatske aktivnosti svakodnevnog života, i
• nesvjesnost.

U praktičnom radu stanje svijesti se ispituje prisustvom budnosti ili sna, kao normalno stanje svijesti, potom da li je svijest normalno očuvana ili je ispitanik pospan (somnolentan), u stanju sopora ili u komi. Potom se utvrđuje da li je ispitanik orijentisan prema sebi, drugim osobama, u vremenu i prostoru, dalje da li i kako doživljava sebe i okolinu i kakve su to promjene. I na kraju ispituju se ostale psihičke funkcije koje dovode do poremećaja stanja svijesti. Ovi poremećaji se bliže opisuju u dolje navedenim oblastima koje su posebno pobrojane.

Prilikom utvrđivanja svijesnosti o unutrašnjim psihičkim doživljavanjima osoba daje jasne i logičke opise svoga unutrašnjem psihičkog života., što npr. kod delirantnih stanja to nije slučaj, kada je opis nejasan, djelimičan, zbrkan.

Osoba može jasno da odrediti sebe sa svojim psihičkim i fizičkim karakteristikama tačnim prepoznavanjem granica psihičkog doživljavanja, sopstvenog tijela s jedne strane, i okoline koja ga okružuje s druge strane. Kada je osoba pod dejstvom određenih droga i toksina ta granica je nejasna, ona npr. doživljava odvajanje svojih dijelova tijela, ili pak da pojedini predmeti u okolini čine dio njenog tijela.

Također, osoba precizno razlikuje i pravilno svrstava osobe i predmete u svojoj okolini po njihovim karakteristikama. Ako je svijest poremećena, dolazi do pogrešnog svrstavanja i prepoznavanja osoba i predmeta u okolini, koji tada dobijaju drugačije osobine (iluzije), ili je pak prisutan utisak usporeneog odnosno ubrzanog odvijanja događaja.

Poremećaji svijesti se mogu primijetiti posmatranjem ostalih psihičkih funkcija, koje mogu indirektno da ukažu na poremećaj svijesti, kada samim posmatranjem funkcija svijesti nije moguće ili je vrlo teško otkriti neki od njenih poremećaja, kao što je slučaj kod nekih sumračnih stanja i fuga kod epileptičara. Tada je često uočljiv poremećaj pažnje, kada postoji nemogućnost održavanja, usmjeravanja i fokusiranja pažnje, što neminovno dovodi do toga da su stimulusi iz okoline nedovoljno jaki, nejasni, a njihova interpretacija je nepotpuna i pogrešna. U normalnim uslovima to se javlja kod iscrpljenih i pospanih ispitanika, kod kojih pažnja nije nikad u potpunosti poremećena, a poslije adekvatnog odmora dolazi do potpunog oporavka psihičkih funkcija bez ikakvih posljedica. Kod organskih oboljenja mozga oscilacije poremećaja pažnje su jače izražene, česte, sa periodima normalnog funkcionisanja svijeti.

Pored oštećenja funkcija pažnje prisutno je oštećenje i funkcionisanje procesa upamćivanja, koji zahtjevaju očuvane funkcije pažnje, koncentracije, opažanja i sposobnosti shvatanja opaženog. Zbog oštećenja upamćivanja za period oštećenja svijesti postoji djelimično ili potpuno oštećenje sjećanja (amnezije), čija težina oštećenja zavisi od mnogih faktora. U stanjima djelovanja jakog afekta (ljutnja, srdžba, bijes) dolazi do suženja svijesti i u normalnih osoba, koje traje kratko, obično nekoliko minuta, i za to vrijeme postoji nesjećanje za događaje koji su se dogodili.

Uopšteno govoreći svijest može biti poremećena sužavanjem obima (polja) svijesti, kada je njena širina (prostranstvo) suženo, ili nejasnoćom sadržaja svijesti kada je ona pomućena, tj. gubitak bistrine i jasnoće svijesti. Kada je svijest sužena, a istovremeno je njen sadržaj nejasan, vidi se često kod delirijuma (alkoholni ili drugi organski uslovljeni). Ako je širina (obim) svijesti očuvana, ali postoji nedovoljna jasnoća sadržaja svijesti, često pogrešna, javlja se kod shizofrenih bolesnika. Dakle, kod njih nema suženja svijesti, oštećen je njen sadržaj. Obrnuto, kod depresivnih stanja sadržaj svijesti je očuvan, jasan, ali je obim svijesti sužen. Ista je situacija u stanju jakog afekta, npr. straha. Suženje polja svijesti je prisutno u i sumračnim stanjima.

Uobičajena je podjela poremećaja svijesti na kvantitativne (kada je sniženo reagovanje na draži iz sopstvenog tijela i iz okoline) i kvalitativne poremećaje svijesti (kada postoji suženje svijesti i nedovoljna jasnoća njenog sadržaja).

Za razumijevanje psihijatrije navedeno razmatranje o svijesti je uobičajeno i dovoljno. Psiholozi, sociolozi, filozofi i drugi koji se neposredno bave ovim temama razmatraju podrobnije psihičke funkcije, skladno njihovim naučnim potrebama.