Back Tragedie AF مأساة (دراما) Arabic تراجيديا ARZ Traxedia AST Faciə (janr) AZ تراژدی AZB Трагедия (жанр) BA Tragedie BAR Trahedya BCL Трагедыя BE
| Književnost |
|---|
 |
| Glavni oblici |
| Žanrovi |
| Mediji |
| Tehnike |
| Historija i spiskovi |
| Rasprava |
Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postignuvši najveći procvat u V vijeku p. n. e. Prema Aristotelovom mišljenju (koje je danas uglavnom prihvaćeno) nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionizu na taj način što se horovođa u horskim pjesmama odvojio od hora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s horom. Osnivač tragedije prema grčkoj predaji je Tespis, a najveći su grčki tragičari Eshil (525–456. p. n. e), koji je dodao drugog glumca, Sofoklo (496–406. p. n. e)[1], koji je dodao trećeg glumca, i Euripid (485–406. p. n. e). Naziv "tragedija" potječe od grčkih riječi tragos, jarac, i ode, pjesma, a do njega je došlo vjerovatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi hora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza-satire.[2]
Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njena je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi hor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njeni glavni dijelovi su bili prolog (prema grč. prologos, riječ-govor na početku, predgovor), zatim epizodij (od grč. episodion, naknadni ulazak glumca ka horu) koji je označavao dijaloški dio između horskih pjesama, stasim (prema grč. stasimon, stajaća pjesma hora), tj, horska pjesma između dijaloških dijelova i eksod (prema grč. eksodos, izlazak) koji označava izlaznu pjesmu hora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji recitovali, a pjesme su se pjevale uz ples i muzičku pratnju koju je komponovao sam pjesnik.
U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga hora s vremenom je manja ili je hor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a isključivo mitsku tematiku zamjenjuje historijska tematika ili tematika aktuelnih društvenih sukoba. Ostaju, međutim, ipak neke karakteristike na osnovu kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnim razdobljima.[3]