Zvuk nastaje pri sudaru dva ili više predmeta koji pritom emituju energetski talas, a on, opet, izaziva promjene pritiska vazduha koji te predmete okružuje. Te promjene pritiska primaju naše bubne opne, a mozak ih pretvara u zvuk.[1] Zvučni talasi se prostiru u svim pravcima od mjesta nastanka, slično talasima koji nastaju kada se kamen baci u vodu.
Kada se zvuk snima pomoću mikrofona, uslijed promjena vazdušnog pritiska membrana mikrofona se pomjera na sličan način kao i naše bubne opne. Ovi sićušni pokreti se zatim pretvaraju u promjene električnog napona. Što je najbitnije, sve zvučne kartice proizvode zvuk na ovaj način, samo obrnutim redoslijedom. One stvaraju, to jest reprodukuju zvučne talase. Promjene napona se tada povećavaju, što izaziva vibriranje zvučnika. Ove vibracije dovode do promjena vazdušnog pritiska, koje se dalje pretvaraju u zvuk. On nije dio elektromagnetnog spektra.
Ljudski mozak je veoma dobar procesor koji, kada je zvuk u pitanju, može prilično dobro da odredi njegov položaj i stanje pomoću samo dva uha[2] i mogućnosti da okrećemo glavu i tijelo. Izvor zvuka može da bude motor automobila, usta, muzički instrument, zalupljena vrata, ili čak čaša koja se lomi prilikom udara o vrata. Sam izvor emituje zvuk na mnoštvo različitih načina - najveći broj zvukova koji se proizvode u ustima prostiru se direktno od njih, dok motor emituje zvuk u skoro svim pravcima. Kada se zvuk jednom emituje, na scenu stupa okruženje. Prostor između izvora zvuka i slušaoca u mnogome utiče na zvuk, što zna svako ko je pokušao da se dovikuje po vjetrovitom vremenu, ili da sluša nešto ispod vode. Stoga je ono što čujemo mješavina direktnog i odbijenog zvuka. Odbijeni zvuk može da dođe do naših ušiju pošto se odbije o zid ili neki drugi predmet, a materijal od koga su ove prepreke napravljene apsorbuje određene frekvencije, samim tim umanjujući ukupnu jačinu zvuka. Ovo "odbijanje prvog reda" ne samo da zvuči drugačije od direktnog izvora, već i dopire do slušaoca nešto kasnije od njega. Odbijanja drugog reda i nadalje nastavljaju ovaj efekat. Kvalitet i kašnjenje odbijenog zvuka otkrivaju mnogo toga o okruženju i njegovoj veličini.
Većina ljudi može precizno da utvrdi odakle dolaze odbijanja prvog reda, a neki čak mogu da odrede i odbijanja drugog reda. Međutim, kako sve više odbijanja dopire do uha, mozak ima tendenciju da ih kombinuje u eho efekat konačne refleksije poznat kao reverberacija.[3] Pravilno korištenje reverberacije je prvi korak ka simulaciji različitih okruženja.
- ^ Biran, D.; Braunstein, A. (1978-10). "Solar electrical systems for communication". INTELEC - 1978 International Telephone Energy Conference. IEEE. doi:10.1109/intlec.1978.4793534. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|date=(pomoć) - ^ "How do we know where sounds are coming from?". www.sciencefocus.com (jezik: engleski). Pristupljeno 9. 12. 2023.
- ^ "Filmska enciklopedija". filmska.lzmk.hr. Arhivirano s originala, 9. 12. 2023. Pristupljeno 9. 12. 2023.