Carl Friedrich Gauss

Carl Friedrich Gauss
Rođenje	30. travnja 1777. Braunschweig, Njemačka
Smrt	23. veljače 1855. Göttingen, Njemačka
Državljanstvo	Nijemac
Polje	matematika, fizika
Institucija	Sveučilište u Göttingenu
Alma mater	Sveučilište u Helmstedtu
Akademski mentor	Johann Friedrich Pfaff
Istaknuti studenti	Bernhard Riemann, Christian Heinrich Friedrich Peters, Johann Franz Encke, Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet, Gustav Robert Kirchhoff
Poznat po	Gaussova raspodjela, Gaussov zakon električnoga polja Gaussov zakon magnetskoga polja Gaussov algoritam Gaussovi cijeli brojevi Gaussov sustav jedinica Gaussova krivulja Jednadžba optičke leće
Istaknute nagrade	Copleyjeva medalja (1838.)
Portal o životopisima

Johann Carl Friedrich Gauß, lat. Carolus Fridericus Gauss, (Braunschweig, 30. travnja 1777. – Göttingen, 23. veljače 1855.) bio je njemački geodet, matematičar, fizičar i astronom. Ubraja se među najznačajnije matematičare. Izvanrednu je matematičku darovitost pokazao već u djetinjstvu, a prve znanstvene rezultate postigao kao student matematike u Göttingenu.

U vezi s teorijom dijeljenja kruga riješio je 1796. problem konstrukcije pravilnih mnogokuta ravnalom i šestarom. Dokazao je da se za neki prosti broj n može na taj način konstruirati pravilni n-terokut onda i samo onda kada je n takozvani Fermatov prosti broj, to jest broj oblika ${\displaystyle 2^{k}+1}$, a kao takvi danas su poznati samo 3, 5, 17, 257 i 65 537.

Promaknut je 1799. na temelju doktorske disertacije u kojoj je dokazao tzv. fundamentalni teorem algebre. Djelom Istraživanja u aritmetici (lat. Disquisitiones arithmeticae, 1801.) postavio je osnove suvremenoj teoriji brojeva. Njegova Opća istraživanja zakrivljenih ploha (lat. Disquisitiones generales circa superficies curvas, 1828.) nova su etapa u razvoju diferencijalne geometrije i osnova njezina napretka sve do danas. U tome djelu uvodi sustavnu upotrebu parametarskoga predočenja ploha, dvije osnovne kvadratne forme, sferno preslikavanje i na temelju toga pojam zakrivljenosti u točki plohe.

Dokazan je i osnovni teorem o invarijantnosti zakrivljenosti plohe pri njezinu izometričkom preslikavanju (lat. Theorema egregium). Značajan je i njegov prilog teoriji pogrešaka pri mjerenju, izložen kao teorija najmanjih kvadrata u djelu Teorija kombiniranja uz najmanje pogreške opažanja (lat. Theoria combinationis observantium erroribus minimis obnoxiae, I–III, 1821. – 1826.), prema kojoj je najpogodnija vrijednost mjerene veličine ona za koju je zbroj kvadrata pogrešaka najmanji.

Otkrića nastala prilikom proučavanja Zemljinoga magnetskoga polja izložio je u djelu Opća teorija magnetizma Zemlje (njem. Allgemeine Theorie des Erdmagnetismus, 1839.). Primjenjivao je matematiku na opisivanje električnih i magnetskih pojava (primjerice, Gaussov zakon za magnetsko polje i Gaussov zakon za električno polje). Bavio se optikom (Gaussova aproksimacija). Osobito su značajna njegova istraživanja u području osnova geometrije, premda o tome nije ništa objavio. Još i prije N. I. Lobačevskoga i Jánosa Bolyaia spoznao je logičku mogućnost geometrije različite od Euklidove i otkrio u njoj niz osnovnih činjenica.

Posmrtno objavljena njegova znanstvena ostavština potaknula je zanimanje za neeuklidsku geometriju i pridonijela njezinu bržemu razvoju. Po njemu su nazvani krater na Mjesecu i planetoid (1001 Gaussia).^[1]

1. ↑ Gauss, Carl Friedrich. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2015.