Finski jezik | |
suomi – suomen kieli | |
Države | Finska Estonija Švedska Norveška Rusija |
Regije | Uglavnom Sjeverna Europa |
Etnicitet | Finci |
Govornici | oko 5 milijuna[1] |
Razredba | uralski ugro-finski finski baltofinski finski |
Službeni status | |
Služben | Finska EU |
Ustanova | Kotimaisten kielten keskus (Institut za jezike Finske) |
Jezični kôd | |
ISO 639-1 | fi |
ISO 639-2 | fin |
ISO 639-3 | fin |
Glottolog | finn1318 |
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) |
Finski jezik (suomi ili suomen kieli) uralski je jezik finske skupine kojim govori većina stanovništva Finske te etnički Finci van države. Jedan je od dva službena jezika Finske uz švedski jezik. U Švedskoj je službeno priznat manjinski jezik, a njemu najsrodniji jezici (po nekim stajalištima i dijalekti finskoga) meänkieli i kvenski službeno su priznati kao manjinski jezici skupina etničkih Finaca u Švedskoj, u Tornedalenu, i Norveškoj, u Finnmarku, zasebno.
Finski se tipološki opisuje kao aglutinativni jezik[2] s gotovo isključivo sufiksalnom tvorbom. Imenice, pridjevi, zamjenice i brojevi se sklanjaju, a glagoli sprežu ovisno o ulozi u rečenici. Rečenice obično prate red riječi u rečenici prema predlošku subjekt – predikat – objekt, no bogat morfološki sustav omogućuje proizvoljan red riječi kako bi se ostvarilo drugačija značenja i strukturu prijenosa informacija,[3] vrlo slično hrvatskomu. Finski pravopis koristi latinicu preuzetu iz švedskoga i gotovo je u potpunosti skladan s izgovorom. Jezik razlikuje duljinu samoglasnika, iskazuje geminaciju, odn. produljivanje suglasnika, a prisutna je i velika količina dvoglasa, ograničenih tzv. samoglasničkom harmonijom.