Max Born | |
Rođenje | 11. prosinca 1882. Breslau, Poljska |
---|---|
Smrt | 5. siječnja 1970. Göttingen, Njemačka |
Državljanstvo | Nijemac |
Etnicitet | Židov |
Polje | Fizika, matematika |
Institucija | Sveučilište u Berlinu Sveučilište u Frankfurtu Sveučilište u Göttingenu Sveučilište u Edinburghu |
Alma mater | Sveučilište u Göttingenu |
Akademski mentor | Joseph John Thomson |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1954.) Stokesova medalja Hughesova medalja (1950.) Član Kraljevskog društva (1939.) |
Portal o životopisima |
Max Born (Breslau, 11. prosinca 1882. - Göttingen, 5. siječnja 1970.), njemački fizičar i matematičar. Doktorirao (1907.) je na Sveučilištu u Göttingenu. Radio je na sveučilištima u Berlinu, Frankfurtu na Majni, Göttingenu, Edinburghu. Poznat je po radovima s područja kvantne mehanike, teorije relativnosti i teorije kristala. Kvantnomehaničkim valnim funkcijama dao je statističku (vjerojatnosnu) interpretaciju (1926.). Njegova primjena računa smetnje na probleme raspršenja poznata je kao Bornova aproksimacija, a s Robertom Oppenheimerom razvio je teoriju molekula. Uz objašnjenje prirode kemijskoga afiniteta, znatno je pridonio razvoju kristalografije i kinetičke teorije tekućina. Born-Haberovim kružnim procesom izračunava se energija kristalne rešetke. Metoda se temelji na termodinamičkom načelu prema kojem pri prijelazu nekoga kemijskoga sustava iz jednoga stanja u drugo ukupna oslobođena (ili apsorbirana) energija ne ovisi o putu reakcije. Za temeljna istraživanja u kvantnoj mehanici, posebno za statističku interpretaciju valne funkcije, dobio je Nobelovu nagradu za fiziku je 1954. Iste je godine nagrađen i Walther Bothe. Bio je član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1939., Nacionalne akademije znanosti SAD-a (od 1955.), njemačke Nacionalne akademije znanosti Leopoldina (od 1958.) i Američke akademije umjetnosti i znanosti (od 1959.). Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Born (krater)) i planetoid (13954 Born).[1]