Back Max Planck AF Max Planck ALS ማክስ ፕላንክ AM Max Planck AN ماكس بلانك Arabic ماكس بلانك ARZ মেক্স প্লেংক AS Max Planck AST Max Planck AY Maks Plank AZ
| Max Planck | |
 | |
| Rođenje | 23. travnja 1858. Kiel, Schleswig-Holstein, Njemačka |
|---|---|
| Smrt | 4. listopada 1947. Göttingen, Donja Saska, Njemačka |
| Državljanstvo | Nijemac |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Sveučilište u Münchenu, Sveučilište u Kielu, Sveučilište u Göttingenu, Berlinsko društvo cara Vilima |
| Alma mater | Sveučilište u Münchenu |
| Akademski mentor | Gustav Robert Kirchhoff, Hermann von Helmholtz |
| Istaknuti studenti | Gustav Ludwig Hertz, Max von Laue, Moritz Schlick, Walther Meissner |
| Poznat po | Planckova konstanta Planckov zakon Kvant |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1918.) Copleyeva medalja (1929.) |
| Portal o životopisima | |
Max Planck (Kiel, 23. travnja 1858. - Göttingen, 4. listopada 1947.), njemački fizičar, kojeg se smatra osnivačem kvantne teorije, za koju je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1918.[1] Studij započet u Münchenu nastavio je u Berlinu, doktorirao je 1879. u Münchenu i ondje ostao kao predavač (od 1880. do 1885.). Godine 1885. do 1889. bio je profesor u Kielu, a 1899. dobio je profesorsko mjesto u Berlinu, gdje je ostao do umirovljenja 1927. U Berlinu je proučavao raspodjelu toplinsko zračenja crnoga tijela po frekvencijama. Godine 1900. postavio je jednadžbu (Planckov zakon) kojom je obuhvatio poznate zakone zračenja i istodobno izbjegao problem takozvane ultraljubičaste katastrofe tada poznatih zakona. Planckova se jednadžba temelji na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora kojima je opisao crno tijelo, čime je uveo načelo diskontinuiteta u fizici. Prema Plancku, energija se može emitirati i apsorbirati samo u diskretnim količinama, kvantima energije. Iako s Planckom započinje kvantna era, on sam nije sudjelovao u daljnjem razvoju kvantne teorije. Sljedeći korak učinio je A. Einstein u godini svojih velikih otkrića, 1905., kada je uveo kvant svjetlosti, foton. Svakomu Planckovu kvantiziranom oscilatoru odgovara foton određene valne duljine, odnosno frekvencije. Godine 1918. kvantna teorija bila je široko prihvaćena i na njezinim je temeljima objašnjen niz pojava, za što je Planck te godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Istodobno je Planckovo zanimanje bila Einsteinova specijalna teorija relativnosti i uz njegovu potporu Einstein je 1914. bio pozvan u Berlin, gdje su mu se nudili iznimni uvjeti istraživanja na berlinskoj akademiji. Planck, koji je uz akademski rad obnašao i najviše administrativne dužnosti, u drugoj polovici života bio je zaokupljen filozofskim i općim pitanjima vezanima uz probleme fizike. Nakon 1945. svojim je autoritetom spasio Berlinsko društvo cara Vilima od ukidanja. To je društvo preimenovano 1948. u Društvo "Max Planck" (njem. Max-Planck-Gesellschaft). Unutar toga društva, sjedište kojega je danas u Münchenu, od 2001. djeluje 79 instituta pod Planckovim imenom.[2]