Ponor

Ponor je otvor u reljefu kroz koji površinske vode iz potoka, rijeka ili jezera prodiru u zemlju i nastavljaju teći podzemljem. Jedna su od glavnih značajki krškog krajolika stvorenog u poroznoj i lako topljivoj vapnenačkoj stijeni. Pojavljuju se na dnu ili pri rubu depresija u kršu kao jame i špilje, veće ili manje napukline povezane u dubini, ali i kao sediment sposoban procjeđivati vodu.^[1] Rijeke ponornice nestaju u ponorima i pojavljuju se na izvorima u geografski naizgled odvojenim područjima. Neki ponori, ovisno o hidrološkim prilikama, ponekad postaju izvori vode tj. ponašaju se kao estavele.^[1]

U međunarodnu znanost o Zemlji^[2][3] ime ponora ušlo je iz proučavanja krških oblika u Sloveniji; riječ dolazi od staroslavenskog nora za rupu.^[4]

Ponori su prisutni posvuda u krškom terenu, od Karpata i Dinarida do gorja u Grčkoj i Turskoj kao i na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Vode jadranskog sliva u Bosni i Hercegovini leže na dinarskom kršu^[5] i dosta ih se kroz procjeđuje kroz ponore i pojavljuje na izvorima u Hrvatskoj; tako na primjer vode rijeke Trebišnjice poniru u Popovom polju i pojavljuje se kao rijeka Ombla pokraj Dubrovnika. Zbog promjena klime ili krških procesa neki ponori izgube svoju ulogu pa postaju špilje ili vertikalne jame; špilja Vranjača u podnožju Mosora bila je ponor dok vode s planine nisu sebi podrovale drugi put.^[6]

Ponori često ograničavaju mogućnosti gradnje vodosprema i brana u kršu jer mogu dovesti do značajnih gubitaka vode u podzemlje, čak i nakon temeljitih ispitivanja terena i mukotrpnog zaptivanja.^[7] U nekim je slučajevima radi bržeg isušivanja poplavljenih polja pokušavano čišćenje i proširivanje ponora, no takvi postupci često nisu povećavali njihovu propusnost jer ona ovisi i o sposobnosti cijelog podzemnog sustava da proguta vodu.^[1] Premda je gradnja brana počela prije gotovo dva milenija, prve brane u kršu izgrađene su tek u dvadesetom stoljeću: 1922. godine u Tennesseeju, 1927. u Španjolskoj, 1941. u Kentuckyju. U dinarskom su kršu u SFR Jugoslaviji prve akumulacije izgrađene pedesetih godina na rijeci Trebišnjici kod Bileće u BiH (Bilećko jezero na 400 mnm), na Nikšićkom polju u Srbiji i na Buškom Blatu u BiH (700 mnm) iz kojeg vodu za rad dobiva hrvatska hidroelektrana Orlovac (300 mnm).^[7] Gradnja akumulacija i retencija zbog ponora i otjecanja vode u podzemlje često mijenja hidrološku i okolišnu sliku u širokom području: dok na jednom mjestu može smanjiti poplave, omogućiti proizvodnju hidroenergije i dostupnost pitke vode, drugdje može dovesti do nestanka izvora vode ili pogoršanja njihove kvalitete, pojačane seizmičnosti, urušavanja vrtača i pojave odrona zemlje.^[7]

1. ↑ ^{a b c} Bonacci, Ognjen. 2004. Ponor. Gunn, John (ur.). Encyclopedia of Caves and Karst Science (engleski). Taylor & Francis. str. 1282-1284. ISBN 978-1-57958-399-6
2. ↑ Monroe, Watson Hiner. 1970. A glossary of Karst terminology. doi:10.3133/wsp1899k
3. ↑ The Different Types Of Karst Landforms. WorldAtlas (engleski). 3. srpnja 2018. Pristupljeno 3. studenoga 2021.
4. ↑ Ponor→ponirati. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 3. studenoga 2021.
5. ↑ The Karstography of the Dinaric Karst in Bosnia and Hercegovina (engleski). The Devon Karst Research Society. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. kolovoza 2020. Pristupljeno 4. rujna 2016.
6. ↑ Girometta, Umberto. Studeni 1935. Špiljski nalazi u srednjoj Dalmaciji (PDF). Hrvatski planinar. 11: 323–330. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 10. listopada 2020. Pristupljeno 11. listopada 2020.
7. ↑ ^{a b c} Milanović, Petar. 2004. Dams and reservoirs on karst. Gunn, John (ur.). Encyclopedia of Caves and Karst Science (engleski). Taylor & Francis. str. 1282-1284. ISBN 978-1-57958-399-6