Jedan od mogućih odgovora na pitanje Što je glazba? mogao bi glasiti: Glazba je umjetnost koju oživotvorujemo prirodnim ili umjetnim, odnosno elektronskim tonovima ili zvukovima, ali isto tako i tišinom ili šumovima organiziranima u vremenu. Mnogi su glazbeni teoretičari, ali i filozofi, tijekom povijesti na različite načine tumačili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i pojave. Glazba je od pamtivijeka imala vrlo važnu ulogu u životuljudi, pa je stoga oduvijek bila dio religijskih i liturgijskih obreda i slavlja, svih značajnih društvenih događaja poput krunidba svjetovnih vladara ili ustoličenja crkvenih poglavara, vjenčanja – posebice onih raskošnih, kraljevskih, ali i onih pučkih, manje raskošnih svečanosti i zabava. Uz glazbu su se ljudi veselili, te – opčinjeni njenim harmonijama i strastvenim ritmovima – često i plesali. Ona im je i u tužnim prigodama pružala žuđenu i potrebnu utjehu.
Najraniji sačuvani stvarni dokazi o početcima i razvoju hrvatske glazbe zapisi su u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama iz 11. stoljeća. Ti pisani spomenici – sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari i antifonariji – svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda. Zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.) prva je osoba koju povijest hrvatske glazbe bilježi kao zaslužnoga organizatora i promicatelja crkvenoga pjevanja.
Snažan je utjecaj francuske opere u tim djelima ohrabrio Glucka da se preseli u Pariz, što je učinio u studenome 1773. Stapajući tradicije talijanske opere i francuskoga nacionalnoga žanra u novu sintezu, Gluck je napisao osam opera za pariške scene. Jedna od posljednjih tih opera, Ifigenija na Tauridi, bila je ogroman uspjeh i opće je prepoznata kao njegovo najbolje djelo. Iako je bio iznimno popularan i vrlo cijenjen zbog reformiranja stila francuske opere, Gluckovo majstorstvo na pariškoj opernoj sceni nikada nije bilo apsolutno: poslije slabog uspjeha opere Eho i Narcis s gnušanjem je napustio Pariz i vratio se u Beč, gdje je proživio ostatak života.
Britanska invazija (engl. British Invasion) je pojam koji u povijesti rocka označava pojavu iznimne popularnosti i uspjeha britanskih pop i rock izvođača 1960-ih u SAD-u, Kanadi, Australiji i drugim zemljama. Događaj kojim započinje prvo razdoblje te invazije (1964.-1966.) je prvi dolazak Beatlesa u Ameriku 7. veljače 1964. i njihovo gostovanje u TV emisiji Eda Sullivana.
2007. godine znanstveno je otkriven način kojim pjesma utječe na pojedine osobe i koja potiče dobar osjećaj. Dr. Tomas Chamorro-Premuzic s londonskog Goldsmith Collegea otkrio je formulu (P + Pos + T + BPM + IS), koja u obzir uzima tonalitet, slikovitost i pozitivnost riječi kako bi se došlo do izračuna najpozitivnije pjesme. Pomoću ove formule došlo se do toga da je "Wake Up Boo" britanske pop skupine Boo Radleys pjesme koja najbolje potiče dobre osjećaje. Osim nje tu su još i "Good Vibrations" (The Beach Boys), "I Want You Back" (Jackson 5), "Here Comes The Sun" (The Beatles), "Holiday" (Madonna) i druge.
Ostali portali na Wikipediji na hrvatskome jeziku
