Radar (pokrata ili akronim od eng. Radio Detection and Ranging: otkrivanje i određivanje udaljenosti radio valovima) je elektronički uređaj za određivanje udaljenosti, azimuta, elevacije (kutna visina) i brzine nekog predmeta na temelju odbijanja (refleksije) iz uređaja emitiranih elektromagnetskih valova od taj predmet. Prvi uređaj izradio je oko 1900. njemački izumitelj Christian Hülsmeyer, a predložena je njegova primjena u sprječavanju sudara brodova. Razvoj ratnoga zrakoplovstva, posebice teških bombardera, potaknuo je razvoj radara jer je trebalo razviti uređaj za rano upozoravanje na dolazeću opasnost. Prvi uređaj u osnovi istovjetan današnjim radarima izradio je Robert Watson-Watt (1935.).
Radar omogućuje otkrivanje predmeta u uvjetima loše i smanjene vidljivosti, na primjer u mraku, kroz dim, maglu, kišu ili snijeg. Kako se elektromagnetski valovi šire pravocrtno, raspon (domet) je radara ograničen zakrivljenošću Zemljine površine, pa na primjer u kontroli zračnoga prometa iznosi oko 400 kilometara. Veći raspon (više tisuća kilometara) ima jedino radar koji koristi odbijanje (refleksiju) valova na ioniziranim slojevima atmosfere (ionosfera). U ratu je radar stekao izvanrednu važnost, a u mirnodopskoj se primjeni ističe njegova uloga u sigurnosti pomorskoga, zračnog i cestovnoga prometa.[1]
Prve upotrebljive radare imali su Britanci na početku Drugog svjetskog rata. Pomoću radara lakše su pratili nalete njemačkih aviona, te lakše organizirali obranu. Moderni radari se koriste u zrakoplovstvu i pomorstvu za traženje ciljeva, ali i u astronomiji kod proučavanja površine dalekih planeta. U današnje doba radare koristi i policija za određivanje brzine vozila.
Radari imaju važnu ulogu u pomorskoj i zrakoplovnoj navigaciji. Ima radarskih sistema koji na zaslonu katodne cijevi daju obrise (konture) predmeta koji se nalazi ispred brda odnosno zrakoplova. Na taj se način mogu izbjeći sudari na moru s ledenim santama i drugim brodovima kada prijeti opasnost zbog magle.[2]