Rukopis

Rukopis ili manuskript je tekst pisan rukom. U rukopisima su sačuvana djela antičkih i srednjovjekovnih autora prije pojave tiskarstva. Imali su dva oblika: svitak i kodeks. Oblik je uvjetovan uporabom pisaće podloge. Stariji je oblik svitak i uglavnom je papirusni, a kodeks je pergamentni i poslije papirni. Svitak se u antici naziva volumen, a u srednjem vijeku rotulus. Uvođenjem pergamenta kao pisaće podloge prevladao je oblik kodeksa, koji svoje podrijetlo vuče od diptiha, odnosno poliptiha. Nastao je slaganjem listova (folia) kože jednoga na drugi i međusobnim povezivanjem kožnom vrpcom (cauda, coda), što daje ime (caudex, codex) tom obliku rukopisa. Rukopise na papirusnim svitcima i u pergamentnim i papirnim kodeksima, nastale prije pojave tiskarstva, smatra se antičkom i srednjovjekovnom knjigom. Antička književnost napisana je na svitcima, a potom je, prepisivana na kodeksima, dospjela do vremena pojave tiskarstva. Na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće prevladavali su kodeksi kršćanskog sadržaja. U antičko doba rukopisi su se umnožavali u manufakturama. U ranom srednjom vijeku rukopisi su liturgijsko-kršćanskoga sadržaja; nastajali su u samostanskim, uglavnom benediktinskim, skriptorijima. Pojavom sveučilišta i razvojem gradova širila se potreba za knjigom kao robom. Rukom pisane knjige prepisivale su se u posebnim radionicama, a pisali su ih tzv. amanuenses. Pomoćne povijesne znanosti bave se svim oblicima antičkih i srednjovjekovnih rukopisa. Pismima kojima su te prve knjige bile pisane bavi se paleografija. Rukopise na papirusu proučava papirologija, a rukopisima u kodeksima bavi se kodikologija. Rukopisom se također smatraju općenito djela autora koja nisu tiskana, bilo da su izvornici ili prijepisi. Utvrđivanje odnosa izvornika (autografa) i prijepisa naziva se filijacija. Prijepis izravno iz izvornika naziva se apografom.^[1]

Zbog nejedinstvenosti ispisivanja pismo se u rukopisima teško standardiziralo – i u slovnim oblicima (duktusu) i u ortografiji. Odatle goleme razlike između pojedinih nacionalnih kultura, pisarskih škola, čak i unutar istoga kodeksa koji je pisalo više „ruku”. Takva je raznolikost omogućila brži razvoj pisma, koji se tiskanjem knjiga višestruko usporio. Ovisno o funkciji teksta (stupnju njegove javnosti) uspostavljali su se i različiti tipovi rukopisnoga pisma, najjednostavnije podijeljeni na svečano monumentalno – majuskulno pismo (iz kojega se ubrzo razvila i minuskula) – i na praktičniji kurziv (brzopis). Kao što je promjene u rukopisu izazvala promjena s pisanja u tvrdom materijalu na pisanje na mekom materijalu (što su pratile i promjene sredstava za pisanje), tako je bilo i sa zamjenom papirusa pergamentom: umjesto trske, njegova je izglađenost omogućavala lakše klizanje pera po podlozi, a time i lakše izmjenjivanje smjera linijskih poteza. Prepisivanje se u starom vijeku najčešće izvodilo po diktatu, nerijetko i u više primjeraka; „tiho” prepisivanje potpuno se afirmiralo tek u visokom srednjem vijeku (ponajviše u samostanima i katedralnim školama), što je dovelo do znatnoga povećanja brzine pisanja, a time i do promjena slovne morfologije kao i do promjene pravopisnih uzusa (napušta se običaj spojenoga pisanja riječi, kratice su sve omiljenije, interpunkcija se umeće sustavnije i sl.).^[1]

U nakladništvu i tiskarstvu, rukopis je izvornik nekoga djela što ga autor dostavlja izdavaču za objavljivanje. Podliježe zakonima i propisima iz područja autorskoga prava.^[1]

1. ↑ ^{a b c} Rukopis, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 21. rujna 2020.