Staroengleski jezik

Staroengleski jezik ili anglosaski jezik^[1] je povijesni indoeuropski jezik koji se između 450. – 1100. godine govorio na području današnje Velike Britanije. Materinski govornici su vlastiti jezik nazivali Ænglisċ, Anglisċ, Englisċ.

Imao je nekoliko dijalekata: zapadnosaski, južni staroengleski, northumbrijski, kentski, anglijski i mercijski. Ono što nam je ostalo u pisanim dokumentima predstavlja sačuvanu baštinu anglosaskog jezika. Prvih stoljeća ga se pisalo anglosaskim runama (ang. futhorc ili fuþorc), a poslije ga se pisalo staroengleskom latinicom.

Mercijski dijalekt predak je suvremenog engleskog jezika.^[2]

Anglosaski jezik je rani oblik engleskog jezika. Njime su pisali i govori Anglosasi i njihovi potomci u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa.

Pripada u skupinu zapadnogermanskih jezika. Blizak je srodnik starofrizijskog jezika.

1. ↑ Izraz „anglosaski” (eng. Anglo-Saxon) označuje sve stvari iz ranoengleskog doba sve do 16. stoljeća, među ostalim jezik, kulturu i ljude. Dok se izraz anglosaski radije rabi za potonja dva pojma, jezik se od 19. stoljeća naziva staroengleskim (eng. Old English). Ovo je zbog toga što se sâm taj jezik počelo potanko izučavati te su znanstvenici uočili neprekidni razvoj engleskog jezika od anglosaskog razdoblja preko srednjoengleskog sve do današnjice. Unatoč tomu, brojni autori još rabe izraz "anglosaski" kad govore o tom jeziku.
   Crystal, David. 2003. The Cambridge Encyclopedia of the English Language. Cambridge University Press. ISBN 0521530334
2. ↑ The Old English Language. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2010. Pristupljeno 20. kolovoza 2009.