Teorija glazbe

Teorija glazbe je skup spoznaja o naravi i zakonitostima glazbene umjetnosti stečenih proučavanjem stvaralačke (skladateljske) i izvoditeljske glazbene prakse.^[1] Osim što su glazbu rado izvodili i slušali, mnogi su ju skladatelji, glazbenici i glazbeni teoretičari oduvijek s jednakom strašću i analizirali. Mnogi su skladatelji – primjerice Philippe de Vitry, Gioseffo Zarlino, Michael Praetorius, Johann Joseph Fux, Jean-Philippe Rameau, Théodore Dubois, Hugo Riemann, Heinrich Schenker, Arnold Schönberg, Paul Hindemith, Olivier Messiaen i Pierre Boulez – još i danas vrlo cijenjeni kao glazbeni teoretičari, o čemu svjedoče mnogobrojne njihove sačuvane i objavljene teorijske rasprave i knjige. Temeljni glazbeni parametri poput ljestvica, odnosno odabrane tonske građe, ritma, harmonije, melodije i njihov odnos spram pojedinih glazbenih struktura i oblika te njihova moguća međusobna ovisnost ili uvjetovanost, česte su teme u raspravama glazbenih teoretičara. I dok muzikolozi glazbu najčešće proučavaju u povijesno-sociološkom i kulturološko-humanističkom kontekstu, pojedini ju glazbeni teoretičari objašnjavaju i kao akustičku pojavu povezanu s ljudskom fiziologijom i psihologijom. Stoga teorija glazbe u širem smislu obuhvaća i proučavanje te spoznaju u drugim aspektima glazbe na područjima akustike, komponiranja, izvedbenih praksi i interpretacija, organologije (izgradnja i uporaba glazbenih instrumentarija), povijesti, sociologije i estetike glazbe, kako na područjima umjetničke, tradicijske i popularne glazbe europskih tako i izvaneuropskih glazbenih kultura. Europska glazbena kultura proizvela je do sada najznačajniji korpus teorije glazbe, ali značajan su prinos dali i teoretičari glazbe iz arapskih, bizantskih, hebrejskih, indijskih i kineskih glazbenokulturnih krugova.^[2]

1. ↑ M. Kuntarić: »TEORIJA MUZIKE« (u: Muzička enciklopedija JLZ-a, sv. 3), str. 561.
2. ↑ LZMK / Hrvatska enciklopedija: teorija glazbe, pristupljeno 2. siječnja 2016.