U užem smislu, Zagora je povijesnozemljopisna regija u šibenskom i splitskom zaobalju u Dalmaciji u Hrvatskoj[1] omeđena padinama Trtra, Velikog Jelinka, Kozjaka, Mosora, područjem Poljica, rijekom Cetinom i Cetinskom krajinom, Svilajom i Mosećem, Petrovim poljem i kanjonom Čikole.
U širem smislu, nazivi Zagora ili Dalmatinska zagora u novije se vrijeme upotrebljavaju i za kopneni dio srednje i ponešto sjeverne Dalmacije, u današnjim županijama Splitsko-dalmatinskoj i Šibensko-kninskoj, od sjevernodalmatinske zaravni i porječja rijeke Krke na sjeverozapadu do Vrgorskog polja i prijelaza prema ušću Neretve na jugoistoku od mora odvojenim lancem planina od Trtra preko Mosora i Biokova do Rilića.[1] Radi se o povijesno oduvijek odvojenim sredinama, krajinama ili krajevima: Kninskoj krajini, Drniškoj krajini, Zagori, Mućkom kraju, Vrličkoj krajini, Cetinskoj krajini, Kliškoj krajini, Poljicima, Omiškoj krajini, Imotskoj krajini i Vrgorskoj krajini. Krajine su međusobno povezane uzdužnom cestom Knin – Sinj – Imotski – Vrgorac, izgrađenom 1807. godine.
Tijekom 20. stoljeća u geografskim izvorima i u javnom govoru širi pojam Dalmatinske zagore preuzima uže, povijesno značenje, čemu su uzrok prirodno-zemljopisna i razvojna ujednačenost prostora kao i slični negativni socioekonomski trendovi. Poimanje povijesne Zagore svodi se na lokalni identitet i tradiciju.[1]