Francisco Franco Bahamonde | |
---|---|
Mandat 1. travnja 1939. – 20. studenog 1975. | |
Prethodnik | Manuel Azaña (kao predsjednik) |
Nasljednik | Juan Carlos I. (kao kralj) |
Mandat 30. siječnja 1938. – 8. lipnja 1973. | |
Prethodnik | Juan Negrín |
Nasljednik | Luis Carrero Blanco |
Rođenje | 4. prosinca 1892. Ferrol, Španjolska |
Smrt | 20. studenog 1975. Madrid, Španjolska |
Politička stranka | Falanga (karlizam/fašizam) |
Supružnik | Carmen Polo |
Zanimanje | Vrhovni zapovjednik generalštaba španjolske vojske |
Vjera | rimokatolik |
Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, poznatiji kao Generalísimo Francisco Franco (Ferrol, 4. prosinca 1892. - Madrid, 20. studenog 1975.), španjolski političar i diktator, vođa Španjolske od 1939. do 1975. Njegova je vladavina poznata po fokusiranju na španjolski nacionalizam, imperijalističkim težnjama, centralizmu i tradicionalnim vrijednostima.[1]
Nakon uspješne vojne karijere dobio je čin generala. Borio se u Maroku i ugušio je socijalističke ustanke u Španjolskoj protiv konzervativne vlade. U listopadu 1936., nakon općih izbora na kojim su socijalisti pobijedili, Franco je poveo neuspješni vojni puč protiv republikanske vlade. Puč je prerastao u Španjolski građanski rat u kojem su se sukobili Francovi Falangisti protiv republikanaca. Nakon pobjede u ratu, Franco je postao vođa države. Tijekom Drugog svjetskog rata, Franco je zadržao neutralnost iako je u određenoj mjeri pomagao Trećem Reichu i Fašističkoj Italiji u ratu sa SSSR-om. Od 1947. Franco je de facto bio regent Španjolske, u kojoj je uveo diktaturu u kojoj je ugnjetavao neistomišljenike, a sa političkom opozicijom sukobio se silom. Nakon njegove smrt, Španjolska je postala demokratska zemlja, no sjećanje na Franca i do danas ostaje kontroverza - neki ga pamte kao pravednog i dobrog vođu, dok ga drugi pamte kao strogog diktatora.